Neke ljude je baš lako isprovocirati. Na sreću (drugih, naravno), u ovom virtuelnom svetu, gde zauzdavaš jezik kroz prste, češće ćutim, nego što progovaram. Verujem da od toga mnogi imaju puno koristi.
Ono što me je malko nažuljalo, a ja ga dramski prevela u provokaciju je nešto što sam već načela u premotavanju, a sad bih da ga malo konkretizujem, tj. prozborim koju ne o onima što neće decu, već o hordi pomahnitalih wannabe i ovih, postojanih roditelja i roditeljica, od kojih, koliko god da se sklanjam, nekako uvek nadju način da me dotaknu svojim lucidnim zaključcima.
Saleću me dušebrižnim savetima, a neki bogme i direktnim pitanjima - šta čekate, pa godine i ostalo, pa sada se to leči, bez ikakvog znanja o tome šta je to: to u mom konkretnom slučaju, ili da budem preciznija - u našem. Al' kad je mogla doktorica na lepe oči da me pita: primarni ili sekundarni sterilitet, zašto to ne bi mogao bilo ko drugi.
Elem, hoću da kažem da je taj pritisak društva, koje u nekakvim svojim standardima ima zapisano da posle izvesnog broja godina moraš da se ubračiš, a zatim i izradjaš decu, jer - šta će ti život ako nemaš dece! - delovao na mene, onaaako baš potaman. Da ne objašnjavam sad, ne bih u patetiku. Ovo je ipak ljuta priča.
I onda sam počela da posmatram sve te roditelje i roditeljice i shvatila da mnogi nisu shvatili da ljubav prema sebi nije isto što i ljubav prema drugome. Da su im periferne one stvari koje nikako ne bi trebalo da im budu periferne. Da su se pretvorili u podivljalu hordu nemamnazivzato, onih koji stalno nekud jure, a nikako da ufate to što ganjaju. Njihova deca moraju da budu savršena. Ne, ne - najsavršenija. Za osmejke, ko te pita! Oni su sekundarni, sem kad su na razglednici.
I onda sam počela da mrzim sve te ludake, koji u grču vuku svoju decu, paze da ne padnu da se ne bi uprljala, proveravaju, stalno proveravaju po knjigama i parkovima koliko se njihovo dete razlikuje - aaaa tek sad progovorio, njihova deca su najpametnija i naj nešto, nemam pojma šta. A malo njih mi je govorilo o trenucima u kojima su oni uživali sa tom decom. Tek nekoliko njih sam na ulici videla kako žive sa tom decom. I postala sam ljuta. Mnogo ljuta. Možda ih nisam baš mrzela, ali da ih malko počupam - bilo bi zadovoljstvo.
U mislima sam čupala i one koji su me u maju kumili bogom i svim svetim da nekako uradimo nešto i dete magično sa keca predje na dvojku, ko da je važno da l' je kec il' dvojka! Ko da im je dete rešilo da baš u maju aterira sa neke druge planete i nastani se eto u njihovoj kući. Spoticala sam, na kvarno one koji pitaju stvari tipa - kada će znanje mog deteta (II r, oš) dobiti upotrebnu vrednost? Naročito sam uvrtala ruke onima što vole da plaše decu mesecom, babarogama, ciganima (što reče jedan na stanici: kako to mi sve stignemo da postignemo?) i raznim inim utvarama koje će nevaljale mališane progutati i odvesti u najcrnje mrakove iz kojih povratka nema.
E, onda sam jednog dana, kada smo rešili da sredimo kuću (ukoliko je to moglo tako da se zove), rešila da posetim sobu br 4 i ona je još u pending modu, pošto mislim da se čike i tete iz soc. službe neće baš oduševiti (ovo dajem samo kao jedan od svetlih primera) vizuelnom apstrakcijom stepeništa - sklepačene stube, koje stoje nasred kuće, bez obzira što smo ih odozdo oblepili gumom da ne drljaju brodski pod. Mislim da bi njih, ipak više zanimala bezbednost, a ne okrnjeni lak na podu.
A potom, nema tome puno, moj dragi je pokušavao da u uputstvu vidi koliko se dugo drži traka i uporno je ponavljao to - koliko dugo, dok sam ja pokušavala da ga nadjačam sa - druga crtica. Ukapirao je posle mog četvrtog zavijanja - druuugaaa crticaaaa!
Neverica. Pa radost. Pa opet neverica. Pa malko strah. Pa iznenadjenje. Pa opet radost (naravno, obilno zalivena suzama). Pa tišina. Nismo se ni zagrlili, toliko o pribranosti. Jedva sam izdržala par dana, dok nisam otišla lekaru, a ovaj potvrdio da je sve fajn.
Opet neverica - kod mene ne ide ništa baš tako fajn, al' kažu ovi moji da sam zaslužila, pa sam tako počela i da se opuštam... sve do dana kada sam hitno otišla lekaru i on mi na vrhu strane otkucao: ab. imminens.
I od tad sam u kućnom pritvoru.
Pijem ovaj lek što se kod nas kupuje šapatom, ako ga nadješ. Nekad pali i da kažeš - poslao me žikaperalaza. Pre nego li sam počela da ga pijem, upoznala sam se sa svim kontraindikacijama i nisu mi se baš dopale, al' reko čika doca - i ja pijem.
Ne smem ništa da radim. Rekao je da ne moram baš non stop da ležim i tu me obradovao, tako da sada slobodno idem u šetnju do kupatila.
I onda kažem sebi - pa da, ništa ne može fajn.
I čujem priču o ženi koja ima poremećaj hipofize, probleme sa štitnom žlezdom i miom na materici, kojoj je u šestom mesecu trudnoće lekar sat vremena gledao dete na ultrazvuku i konačno rekao da je sve ok. Na pitanje kako je - rekla je: to nam je što nam je. Ne znam da li znate na šta je mislilia, al' da pojasnim - čika doca joj je obznanio pol deteta. Nije bila zadovoljna.
I tu krenem opet da mrzim te, što nemamnazivzato, jer nisu svesni kolika je lepota imati život u sebi. Samo to - život.
Meni ne treba više.
I dok rukom pridržavam mesto na kom se nalazi ta mrvica
shvatim da nada nikada nije overrated.
& p.s.
ovaj blog jeste o abortusu.