Kako da pocnem, sta da kazem, a da ti pre toga ne dosapnem koliko te volim. A volim te do neba, volim te silno, neizmerno! I nadam se da me cujes, Bajka moja...
Moj zivot postoji zahvaljujuci tebi koja si, s umirucom bebom u narucju, i sama gladna i iscrpljena od nespavanja, prepesacila rusevine Beograda, da bi spasila onu koja ce mene roditi.
Bila si mi majka, kada je ona koja me je rodila, morala da spasava sebe.
Moje si najranije secanje, prva neznost i radost. Ti si ruka koja me je hranila, pojila, milovala nocima, dusa koja je bdela nad mojom. Ti si moja podrska i moja uteha, moj najtopliji zagrljaj. Moj uzor i heroj, moja snaga, vera i nada. Ti si moj osmeh, moja zvezda, moje more ljubavi. Ti si Rosa svakog mog jutra.
Znam da si morala da odes, Bajka moja. Neka si. Zelim samo da ti kazem da si dobro ucinila. Znam da si nas cekala i da se ne ljutis sto nismo dosli. I hvala ti.
Tebi, koja znas kako je biti sam, posvecujem onu pobedu. I doci cu s tobom da nazdravim, obecavam ti da hocu.
Mila moja Bajka, koliko ces mi samo nedostajati...
I ne ljuti se sto sad placem, sutra necu, casna rec. Sutra cu biti ok.
Videces...
. . .