AleXandar Lambros
Mesecima je prolaznicima centrom grada radoznalost budila čudnovata struktura tajanstveno prekrivena skelama i najlonom, koja je nikla na sred trga, u sred centra, preko puta velikog platoa ispred zgrade skupštine grada. I sam se sumnjičavo podvirivao, nije mi delovalo obećavajuće, ali sam se tešio da će krajnji rezultat možda biti iznenađenje. I bio je. Spomenik gigantskoj lizalici je nešto najodvratnije što sam u životu video.
Pariz je lep. Beograd, unakažen socrealističkom arhitekturom, nepostojanjem urbanističkog plana i, 'ajd da kažemo, problematičnom komunalnom politikom, mora da se oslanja na šarm. U Parizu ćete, s kartom u ruci, trčati od jedne do druge znamenitosti, i usput se ošamutiti od neoklasicizma i baroka. U Beogradu ćete, pošto jednom prošetate čuvenim potezom Kalemegdan - Vračar via Terazije, bez mogućnosti da se svrati u makar jedan muzej evropskog kalibra (Narodni se renovira već čitavu večnost i predviđa se da će se još toliko i renovirati), krenuti u potragu za takozvanim "skrivenim mestima", što je eufemizam za ponudu turistički neprivlačnih mesta. Ada sa sportskim terenima, restorani sa još uvek dobrim porcijama, pravom hranom i pristupačnim cenama (za zapadnjake, razume se), splavovi sa sve zgodnim i polugolim beogradskim lepoticama čiji je seksualni moral popustio (ne popujem, kažem samo) pod naletom tranzicije koja se ubrzano odvija evo već nekih 20 godina, solidna ponuda klupske zabave za party animals ... I, naravno, još uvek autentična srdačnost i predusretljivost ljudi, koja je, iskustvo pokazuje, u obrnutoj srazmeri sa stepenom razvijenosti turizma kao privredne grane.
Prolazak kroz Mladenovac, Ćupriju, Paraćin, Jagodinu (džaba zoo vrt, džaba aqua park), Aleksinac i slične vukojebine, (pa i Čačak i Kraljevo), čoveka zaista mogu malo da uteše. Živim u gradu koji ne volim, ali mi zaista bude malo lakše i Kragujevac malo draži, svaki put kad se vratim sa nekog puta po Srbiji. "Ćuti", kažem sebi, "dobro si prošao gde si sve mogao da zaglaviš".
Kao i većina srpskih gradova i Kragujevac je dobio par mediokritetskih spomenika u tradiciji provincijskog akademskog realizma s kraja 19. veka, a kojima se kao estetski uzor može odrediti onaj nesrećni Nikola Tesla na beogradskom aerodromu. Na obali Lepenice, na improvizovanom trgiću kod mosta, štrči Jovan Ristić, na postamentu koji stoji u krajnje čudnoj srazmeri sa njegovom veličinom. Ajd to, i ajd što ne korespondira ni sa čim u svom okruženju, Ristić je još i udrvljen i ukočen na način koji čini da prosto čujete kako odlivak iznutra zveči budući je oblikovan tako da čak niti ne naznačava bilo kakvu telesnost i voluminoznost. Tako da, pored već pomenute čudne srazmere, deluje prilično lišeno "težine" dostojanstva kakvu očekujete od jednog od najvećih srpskih državnika 19. veka. U pokušaju da se taj nedostatak nadomesti, vajar mu je tutnuo štap i cilindar, kao i neki svitak (dokument s Berlinskog kongresa?), prosto kao esnafski znak raspoznavanja od koga je opšti utisak nekako još jadniji. Ovo je loše čak i za 19. vek. Ali, mila majka u odnosu na ono što je niklo na trgu ispred robne kuće "Beograd".
Mesecima je prolaznicima centrom grada radoznalost budila čudnovata struktura tajanstveno prekrivena skelama i najlonom, koja je nikla na sred trga, u sred centra, preko puta velikog platoa ispred zgrade skupštine grada. I sam se sumnjičavo podvirivao, nije mi delovalo obećavajuće, ali sam se tešio da će krajnji rezultat možda biti iznenađenje. I bio je. Spomenik gigantskoj lizalici je nešto najodvratnije što sam u životu video, a spadam u red onih koji kad se negde nađu, trče najpre da obiđu spomenike i znamenitosti.
Kugla koja, inače, stoji na nesrazmernoj peteljki, prosto davi prostor oko sebe. Budući se uzdiže na sred trga, guši prostor okolo i stoji u ama baš nikakvoj korelaciji sa bilo čim od arhitektonskog okruženja. Plus je i trajno upropastila prostorni odnos između skupštine grada i robne kuće, dve do te mere ružne građevine da svojom estetikom prerastaju u arhitektonski kemp, ali su makar međusobno komunicirale na pravi način i činile, u datim okolnostima, zanimljivu prostornu celinu. Da stvar bude gora, ispod kugle je, bukvalno u zemlju, ukopan polukružni niz klupa sa kojih, ako na njih sednete da predahnete, gledate pravo u ploče sa imenima žrtava koje u tom slučaju dođu u visini očiju. Problem je što kugla tako preteći lebdi iznad vaših glava da, to vam garantujem, posle najviše pet, šest minuta, padate u stanje anksioznosti.
To nije sve. Noću, sa vrha kugle, izbija zrak laserske svetlosti. Ovaj moderni dodatak (svetlosne instalacije različitih gabarita ravnopravni su elemet mnogih modernih građevina i spomenika i to nije ništa sporno), možda bi imao nekog smisla na nekoj zaista osmišljenoj konstrukciji. U ovom slučaju deluje bizarno i jadno preko svake mere.
Dakle, u ova, nazovi demokratska vremena, u gradu koji se diči svojom istorijom i želi da se ubrzano evropeizuje, dižu se ovakve grozote. Mišljenja sam da spomenik gigantskoj lizalici, ipak, ne treba dirati, čak i ako bi nekada nekom palo na pamet da ga ukloni. Buduća pokolenja zaista neće imati rečitije svedočanstvo o ovom gradu i ljudima koji su ga vodili u prvoj deceniji 21. veka.
Poređenja radi, u vreme komunizma Kragujevac je dobio nekoliko spomenika koji ne samo da su izdržali test vremena već su, svojim umetničkim kvalitetima, uspeli da izmaknu čak i strogom ideološkom nadzoru. "Ranjenik", fontana u Velikom parku, jedan je od vajarskih bisera grada. Iako je očigledno da je ranjeni vojnik partizan, umetnik mu je udahnuo univerzalnu dimenziju nevesele ratničke sudbine, tako da danas u njemu niko ne vidi spomenik jednoj, u međuvremenu poraženoj, ideologiji.
"Bol i prkos" (poznatiji kao Nada Naumović), "Suđaje", i "Čovek bez iluzija", te spomenik koji je Hrvatska svojevremeno poklonila Kragujevcu, da pomenem samo neke, idu u red ostvarenja koje nam kao Kragujevčanima služe na čast i ponos.
Što se lizalice tiče ... pa 'ajd da napravimo foru ... toliko je ružna da je zaista možemo pokazivati kao turističku znamenitost. Gde tako nešto još može da se vidi?