Jedan od fenomena koje sam primetio ranije, a koji ne prestaju da me fasciniraju, jeste ljudska tendencija da romantizuje prošlost. Malo ljudi ne podleže nagonu da neki period iz svoje, ili celokupne ljudske prošlosti stavlja na pijedestal, tvrdeći kako je taj period bio bolji od ovog trenutnog, kako su "stvari tada bile bolje", kako su ljudi bili drugačiji itd. Ako mogu i da razumem one koji tvrde da je muzika bila bolja (oprostite, spadam u one za koje su Rainbow, Deep Purple i stari Iron Maiden vrhunac dostignuća ove civilizacije), i dalje ne mogu da shvatim celokupni trend, koji se ne odnosi samo na muziku već na mnoge druge sfere života. Za one koji tu "prošlost" poznaju, oni koji se čude njihovom načinu razmišljanja nisu jasni. Da paradoks bude veći, lično sam par puta došao u situaciju da delim stav onih koji krenu da žvaću o tome kako su 70' i 80' bile "keva" u odnosu na današnjicu. Da li je moguće da se za tih nekoliko godina (u širem kontekstu potpuno beznačajnih) standard života toliko izmenio da je čovek sposoban da to primeti i opiše, ili je u pitanju općenarodna senilnost i želja da se veruje da je prošlost bila lepša? Neke stvari se jesu izmenile - načini komunikacije, bliskost između ljudi, potreba za tom bliskošću. Međutim, da li te "novotarije" nisu sa sobom donele i neku vrednost, da li su samo oduzele vrednost postojanja? Postoji jedna poslovica, japanska ako se ne varam, koja kaže da onima koji gledaju u prošlost treba iskopati oči. Naizgled lak izbor je kontrirati istoj, ali šta se dešava ako poslovica nije u pravu?