Prvi put sam želeo da umrem 1953. godine kada nam je u finalu Kupa Jugoslavije partizan dao sedam golova. Hteo sam da umrem. Dobio sam infarkt i proveo mesec dana u bolnici i od tada nikada moja noga nije kročila na partizanov stadion.
Drugi put sam želeo da umrem u Firenci 1957. godine kada je Zvezda u polufinalu Kupa šampiona odigrala 0:0 sa Fiorentinom, ali je zbog poraza u Beogradu od 0:1 eliminisana. Potpuno razočaran sam napustio stadion i kod železničke stanice legao na šine. Hteo sam da umrem. Neko me je video i pre nego što je voz naišao sklonio sa šina.
Treći put sam želeo da umrem nakon eliminacije Zvezde iz Kupa šampiona 1970. godine od grčkog Panatinaikosa. Odmah posle utakmice sam izašao iz kuće i krenuo od kafane do kafane. Pio sam u svakoj po vinjak i pušio sam cigarete iako to nikada ne radim. Hteo sam da umrem. Tako sam popio dvadesetak vinjaka i popušio dve kutije cigareta nakon čega sam završio u bolnici.