Kako su kasnija seizmološka i geološka ispitivanja pokazala severna anadolijska ploča se pomerila u trenutku koji je naslov ovog teksta za 2,6 metra. Drugim rečima zemljotres jačine 7,4 Rihterove skale sa epicentrom (41,81° N; 30,08° E, na dubini od 17 km) u mestu Goldžuk, nekih 80-tak km od Istanbula, je pobio (zvaničan broj) 17510 ljudi, povredio 24286 i uništio 16649 građevina.
Gledajući breaking news tog dana na BBC&CNN nisam ni sanjao da ću koliko sledeće godine u to doba živeti u toj zemlji, niti da ću proći tim krajem Turske skoro tačno na godišnjicu tragedije. "Život...", što kaže moja Fu.
Hladni jezik statistike nam nimalo ne može predstaviti razmeru tragedije. Listajući današnje novine čitam o ljudima koji se i posle deset godina nadaju da će naći dete izgubljeno u haosu pre deset godina, a jeza se penje niz kičmu. Mlada žena Šukran Salas (37) je preživela gledajući sestru kako umire pod ruševinama. Nju su izvukli živu, ali je paralizovana od vrata na dole. Šukran kaže, "Ne razumem zašto su ljudi koji mogu da hodaju i da se kreću sa lakoćom nesrećni. Kada bi samo znali koliko su srećni." Šukran se nada oporavku, do pre nekoliko godina nije mogla da diše bez pomoći aparata, sada može.
***
Fu je u tom momentu prala zube, spremajući se za krevet. Neposredno pre toga se vratila sa koncerta na koji je vodila sina svoje prijateljice. Po njegovoj želji gledali su Sezan Aksu, megazvezdu turskog popa. Sajmon (to je nadimak) boluje od epilepsije i te godine mu je dijagnostikovan rak. Fu je uporno pokušavala da mu usadi makar nešto od one nade koju Šukran Salas gaji.
Pomislila sam, "Gotovo je." Vratila sam četkicu u čašu. Zgrada se ljuljala i tresla, možeš misliti kako je bilo na osmom (poslednjem) spratu. Tome je prethodio zvuk poput krika neke jezive životinje koji je došao iz dubine zemlje. Psi su besomučno grebali na vrata njihove sobe. Otvorila sam ih. Ženke (3 komada) su pojurile u predsoblje i nastavile da grebu na ulazna vrata stana, jedino je Bab-bab ostao samnom i legao pored mog kreveta, gde sam legla čekajući da se zgrada sruši. Nije bilo svrhe izlaziti. Onda je sve stalo – trajalo je svega 45 sekundi.
***
Delovi Istanbula ozbiljno pogođeni zemljotresom su van uobičajenih staza. Međutim, uprkos nedostatku vizuelnih tragova post-zemljotresna atmosfera, iako je bledela, se mogla osetiti leta 2000. U našem neposrednom susedstvu je još uvek bilo ljudi koji su iz čistog straha proveli leto pod šatorima u dvorištima svojih inače neoštećenih vila. Fu nije bila jedina od koje sam čuo da su ljudi posle zemljotresa postali ljubazniji i manje svadljivi.
Grčka tradicionalni "neprijatelj" je bila zemlja koja je prva reagovala, u roku od nekoliko sati poslala je ekipu od 24 spasilaca sa dva spasilačka psa i avione "kanadere" za gašenje požara koji je izbio u rafineriji Tupras. Naravno, mnogi drugi su takođe pomogli (računajući i Sadama Huseina – 10 miliona dolara)*, ali grčka pomoć je bila najzapaženija i dovela je do tzv. zemljotresne diplomatije. Prevodim iz National Geographic, broj iz jula 2000: Uprkos krizi, Mebuse (koordinator pomoći) ukazuje na pozitivne promene koje je doneo zemljotres.
"Srušio je neke tabue," kaže ona. "Mnogo Turaka je mislilo da nema prijatelja u svetu osim drugih Turaka.** Međutim, mnogo stranaca je došlo da nam pomogne, moramo videti novu realnost. Čak su i Grci pokazali da nam nisu neprijatelji. Televizija je pokazala grčku ekipu u suzama pošto su spasli devojčicu iz ruševina. Takođe mnogo ljudi koji su požurili da pomognu su iz sveta umetnosti. Sada tradicionalniji Turci moraju promeniti njihove predrasude prema dugokosim ili muškarcima sa minđušama u uhu i ženama u mini suknjama. Ti ljudi su se pojavili prvi."
–––––
* Ovo navodim samo zato što se u Wikipediji taj podatak nekako izbegava, dok se neke znatno manje sume (recimo indijska) pominju).
** Zar je čudo kad ih baš u to ubeđuje svaki treći od sveprisutnih spomenika ocu nacije? (fusnota, naravno, moja)
––––––––––––––––––––––––––––
Beleška na margini
Zašto nam je potrebna tragedija da bi osetili empatiju?
Fu kaže da to nije empatija nego strah i da sam ja nepopravljivi patetični romantik. Kad bi bila empatija ne bi se mogla nikad zaboraviti, a strah bledi.