Hronično neispavana, razbesnela titulom insomničarke, počeh noćas da gledam film Mesečeva žena ne bih li zaspala.
A u filmu, glupača, ćurka nad ćurkama, prati SUDBINSKE ZNAKE, i udaje se za ’’pravog čoveka’’.
Mislim da je svako od nas bar jednom u životu pomislio da mu sudbina znakovima nešto pokazuje... Ja prva.
Kada sam imala 13 godina, ludela sam za dečkom koga sam stalno sretala. Nešto je tada kvrcnulo u mom mozgu, zaljubila sam se i pomislila da nije slučajno što se srećemo i da ga neka sila šalje u ulice kojima ja prolazim. Jednom sam ga srela kako vozi bicikl. Mislila sam da je tu s razlogom. Tipičan primer umišljanja. Uzmete događaj- susret, i uzmete činjenice- Beograd, grad sa milionskim brojem stanovnika, ne znam koliko ulica, i uzmete timing (često jedini način da argumentujemo naš sudbinski znak) i napravite savršenu zabludu- SUDBINSKI ZNAK.
Jednini razlog, godinama posle, kad sve sagledam bila je zatvorena ulica za saobraćaj i gomila ljudi koja se isto tako vozikala tuda. Postoji jedna gora vrsta sudbinskih znakova. Uspomena- znak. Kada svuda oko sebe vidite nešto što vas podseća na osobu iz vaše prošlosti, i onda pomislite da prošlost prebacite u sadašnjost... KATASTROFA!
Sudbinski znaci ne postoje. Njih sami stvaramo, ubeđujući sebe da je nešto ispred nas s razlogom. SUDBINSKI ZNACI, kao imaginarna pojava, su projektovanje naših želja, očekivanja, nadanja i strahova. Negiram sudbinske znake, ali ne i sudbinu. Ja sam od onih koji veruju da je za svakog ponešto zapisano, ali smatram da to je to zapisano promenljivo, dešava se bez ikakve naznake ili upozorenja i zavisi samo od nas. Mislim da ’’sudbinski znaci’’, nemaju veze sa sudbinom, jer nije ih ona imenovala već mi sami. Zbog tih nepostojećih znakova koje umemo da vidimo, skloni smo da govorimo i o sopstvenoj sudbini. Sudbina je često nešto drugo.
Pre 10ak meseci sve je ukazivalo da je izvesna persona sve što ja tražim. Dan za danom, ja sam samo nalazila razloge zašto... i odneo ih je vetar. Jer se desila jedna subota, jedan pogled i osmeh. I neko drugi. Bez i jednog znaka. Sada tu osobu volim. A vreme je pokazalo, kako je osoba zbog koje sam halucinirala znake, loš čovek.
I tako sam je prestala da tumačim život... natpise, ulice, susrete, pronalaženje stvari iz prošlosti i sve što se može napraviti znakom ( a šta ne može!?) i počela da živim bez upozorenja... A Vi?