Pre par dana gledala sam dokumentarac o ljudskom telu. Volim priče o tome kako radi naša neverovatna mašina. Dobar deo emisije bio je posvećen priči o koži - najvećem ljudskom organu. I čuh tamo štošta.
Da površina kože odraslih iznosi oko 1,6 metara kvadratnih. Da je ona naša prva odbrana od spoljnih uticaja. Da nam prenosi osećaje dodira, bola, svraba i ko zna čega još. Kad čuh reč dodir misli su me odvele daleko od tv-a i emisije. Gledala sam slike a u meni je odzvanjalo - dodirni me, dodirni me, dodirni me...
Volim zagrljaj, dodir i miris. Miris okupanog tela tek izašlog ispod tuša sa sjajnim kapljicama vode koje bljeskaju na slaboj svetlosti lampe. Slaboj toliko da mi daje samo obrise onog koga želim da zagrlim. Volim tu obmotanost toplinom tela... Dodir toplih ruku koje plove bež želje da stanu.
A sve krene jednim bojažljivim dodirom koji nagoveštava i priziva.