Divni Misa Radivojevic, snimio je novi film. Misa je jedno zlato. Iskren, talentovan, lep i pametan. Takav mu je i film.
Srpski film nisu samo letece kokosi, nisu samo muljatori u upravnim odborima, srpski film prave i skromni umetnici koji nikada nece biti postavljeni na neku funkciju, koji nikada nece sedeti ni na jednom kanabetu, koji umetnost stvaraju iskreno i iz srca, jer u to veruju, a ne samo i jedino u svet u kojem se peva i puca.
Idite i pogledajte, dok ne bude kasno.
PS: Kopiram ovde odlicnu analizu filma Odbacen, autora Ivana Velisavljevica.
Ivan Velisavljević:
ODBAČEN, scenario i režija: Miša Radivojević
„Hvala ti što si me sve ove godine čuvao od falsifikata“, kaže Zakiju, svom dileru skupih cigareta, kvalitetnog pića i filmova, glavni junak poslednjeg ostvarenja Miloša Miše Radivojevića. Zaki, međutim, priznaje da je i sam bio „falsifikat“, da je „glumio Mandova“, i scena dobija svoje katarzično razrešenje u kompoziciji koju Zaki svom prijatelju odsvira na harmonici. U underplayu dvojice vrhunskih glumaca može se pročitati dvostruko pomirenje. Najpre, to je pomirenje dugogodišnjih „prijatelja po usamljenosti“ u vremenu koje ih je odbacilo jer nisu želeli da ga prihvate, a zatim i njihovo pomirenje sa tom odbačenošću. Dva čoveka koja su sav smisao pronalazili u estetskom fenomenu života, u hedonizmu i nepristajanju na laž, podvalu i bofl sveta koji je postao jeftin – priznaju jedan drugom da su izgubili.
(Osim toga, scena pokazuje kako se, kod ozbiljnih filmskih reditelja, usmeravaju glumci, koristi rediteljski ritam i dramski naboj, i naposletku – kako se na pravi način koristi harmonika.)
U tom odnosu dva dugogodišnja poznanika, koji su briljantno odigrali Svetozar Cvetković i Nenad Ćirić, leži ključ poetičkog pomeranja koje se desilo u Radivojevićevom autorskom svetu u periodu od devedesetih do danas. Protagonisti njegovih poznih radova (Ni na nebu ni na zemlji, Buđenje iz mrtvih, Odbačen) doživljavaju veliki poraz, rušenje izolovanog sveta koji su gradili u otporu prema falsifikatima i konvencijama „većine“, a njihov poraz je neizbežan zbog toga što postaju svesni da pokušaj stvaranja eskapističkog raja u kom se od Đubrišta i Raspadanja brani hedonizmom i aristokratijom duha - nije uspeo, već je samo povređivao druge i odlagao suočavanje sa Deponijom od koje su se sklanjali.
U tom smislu treba čitati i promenu glavnog glumca. Cinizam i žestina mladog Aleksandra Berčeka, koji je, uvek sa odmakom i ironijom, oživljavao likove nošene inhibiranom pobunom prema vladajućem poretku i konvencijama (malo)građanske sredine (Kvar, Dečko koji obećava), sada je zamenjena dendijevskom rezigniranošću i aristokratskom pojavom Svetozara Cvetkovića. Bitničke brade i duge kose, obučen kao nekakav moderni outlaw, kontrolisanog izraza, daleko smirenijeg od često prenaglašene glume u Buđenju iz mrtvih, Cvetković je najzad u savremeni srpski film doneo Lik, u ozbiljnom i znakovitom sukobu koji mora razrešiti svojom Odlukom, a ta odluka je zapravo, kako je i sam Radivojević rekao, „odustajanje od života“.
Može se reći da su razočarani intelektualci Radivojevićevih poslednjih filmova zapravo isti oni tipovi s početka, samo stariji, i u drugim okolnostima. Kada su, u rušilačkom oslobađanju sebe, rekli ljudima u svojoj okolini ono što su oduvek želeli da im kažu, i kada su u tom poduhvatu postali emocionalno prazni (čuveni završni kadar Kvara, gde Aleksandar Berček saginje glavu ispred zadnjeg stakla beogradskog tramvaja), ti likovi su otišli u ilegalu i pokušali da izgrade privatni bunker sa vlastitim vrednostima. Međutim, njihovo povlačenje takođe se pokazalo kao destruktivno po njih i po druge (oni su usamljeni, razvedeni, u zavadi sa očevima, opterećeni grižom savesti zbog svog kukavičluka), a njihov sistem vrednosti postao je upadljivo izvan vremena u kom žive i čijoj promeni više ne mogu da se prilagode.
I mada preko neprilagođenosti svojih junaka daje komentar „tranzicije“ srpskog društva, Radivojević ipak mnogo više duguje Pekinpou i njegovim likovima čije vreme je prošlo (naročito onima iz Ride the High Country i, naravno, Divlje horde), nego aktuelnom kinematografskom trendu. Dilema Radivojevićevog junaka u Odbačenom daleko je od prozaičnih muka likova iz recentnih domaćih filmova sa temom tranzicije, ona se tiče dubljih i težih pitanja promašenih života, laži i nesporazuma među ljudima, izgubljene slobode i pogrešnih odluka koje se mogu ispraviti tek smrću (ili nakon smrti)... Sasvim pekinpoovski.
I po mnogo čemu drugom Radivojević je iznad kinematografije kojoj pripada, pokazujući svoje majstorstvo u radu sa glumcima i direktorom fotografije i upotrebivši sve ono čemu drugi reditelji nisu dorasli, ili čega ne mogu/neće da se sete: ozbiljnih ženskih likova, ili dostojanstva glumca, ili fotogeničnosti primorja... Najzad su u filmu na pravi način iskorišćeni zrela lepota i glumačko umeće Aleksandre Janković - ona glumi ženu drugog sistema (i u tome je perfektna), zavodljivu, ali odlučnu i autoritativnu direktoricu i one night ljubavnicu glavnog junaka. Igra zavođenja između nje i Cvetkovića podseća nas na onu zaboravljenu kinestetičnu odliku smislene erotike po kojoj su evropski art filmovi oduvek bili poznati. Kao kontrast scenama sa Jankovićevom, treba pomenuti da je Radivojević prikazao i holivudsku harizmu Mikija Krstovića (u ulozi negativca) - nažalost samo nagovestivši kvalitet ovog glumca koji još čeka da bude u ulozi većoj od života. Sugestivnost i dikcija Nenada Ćirića, ili potpuno izmenjena i ubedljiva Bojana Maljević u ulozi različitoj od svega što je do sada igrala, samo potvrđuju našu tezu.
Odbačen se odlikuje izvanrednom fotografijom Radoslava Vladića, koja prati luk junakove odluke i putanju njegovog „odustajanja“, krećući se od svetlo-plave boje i staklenih površina na početku, preko mračnih ambijenata snoviđenja, simboličnih kaveza i hodnika, sve do toplih tonova Perasta i primorja, koji skoro, a isto se može reći i za Beograd, nisu izgledali tako dobro kao kod Radivojevića i Vladića.
Zbog svega pomenutog, kao i dobro vođene priče (ponegde možda opterećene nedovoljno iskorišćenim, ili čak suvišnim elementima fantastike), Odbačen Miše Radivojevića je pošten i značajan niskobudžetni art-house u opusu velikog reditelja, pravo uživanje za gledaoca koji na filmu ceni intelektualnost, autentičnu viziju, autorsku oštrinu i provokativnost.