Pre par godina dobio sam pozivnicu za predavanje na temu “Lideršip i Humanitarni Rad“ od jednog udruženja čiji sam višegodišnji drug član. I ova pozivnica, kao i mnoge slične, bi završila u košu i ne bi ozbiljno bila uzeta u razmatranje i moguće pohodovanje, samo da nije bilo imena predavača – Bil Klinton.
Pored predavanja bila su predviđena i dva susreta sa Mr. President-om, kako je stajalo u kraćem upustvu i satnici predavanja, a planirana za pre i posle predavanja. Lepo... baš lepo, mislim se nešto u sebi, biće to idealna prilika da postavim par pitanja oko vojno humanitarne akcije koja se odigravala na tlu Srbije u vreme predsednikovanja Bilija, a sve u laganoj koktel atmosferi.
Kasnije dok sam vozio prema sali u kojoj će se održati predavanje premetao sam razna pitanja i moguće odgovore koji se na njih mogu dobiti. Kada sam napokon izabrao tri kraća pitanja, na koje zatečeni sagovornik može samo da pogreši ili ostane nem, već sam bio u blizini sale. Nisam bio u tom kraju godinama, i mesto gde sam planirao da se parkiram više nije bilo iste namene. Sada je tamo neka nova građevina, i morao sam da produžim dalje. I tako, iz ulice u ulicu, sve više sam se udaljavao od satnice. Već sam kasnio na ovaj prvi deo planiran pre predavanja, ali ipak imam koktel kasnije a i bila bi šteta da ova pitanja koja sam domislio propadnu.
Pored verziranosti u humanitarne poslove i načine kako se to uspešno radi, zadnja trećina predavanja je bila posvećena porodičnim aspiracijama Klintonovih.
Vrlo inspirativno i emotivno sa suzama u očima, B. Klinton je govorio o svojoj ženi. Očigledno da je u to vreme nekako i doneta odluka na kućnom savetu Klintonovih da mama Hilari okuša sreću kao predsednički kandidat.
Tata Bil zna te stvari pa je lepo i oblikovao komunikaciju, i izabrao važne i odgovarajuće teme, kako bi pripomogao koliko je to u njegovoj moći. Mama Hilari mu je olakšala trud, jer zaista ima vrlo dugačak rezime javnog rada, i vrlo je potkovana - kako se to kaže gotovo sa svih strana.
Možda sam ja naivan (mnogi koji me poznaju tvrde baš suprotno) i dobre duše (hm,hm..) pa ma je malo ganula ova lepa supružnička recitacija. I ne samo to, držala me još poprilično, a sve do Hilarijevog gafa oko snajperske paljbe prilikom posete Bosni, i promaljanja obrisa planirane rigidne spoljne politike baš kao za vreme njenog supruga. Od tada je malo nejasno čije su to ideje prvobitno bile, mamine ili tatine.
Tokom predavanja, a naraočito u završnom supružničkom rigoletu, polako sam smekšao, i na kraju potpuno izgubio volju da postavljam bilo kakva pitanja. Ko sam ja da raspravljam o svetskoj politici sa bivšim predsednikom SAD, i da ispravlajm pogubne efekte vojnog sukoba. Eno ga tamo u Vašingtonu naš ambasador pa nek se on bavi tim stvarima, ako naša država smatra da treba. Jedino smisleno što mi je tada padalo na pamet je slaba mogućnost da se Klintonova humnanitarna organizacija uključi u otklanjanje posledica njegove prvobitne angažovanosti nama.