Danas smo vodili decu na Kališ. I ona nam održala lekciju o političkoj korektnosti, inkluziji i prijateljstvu. A mislim da su čuli samo za poslednju reč.
Aleksa je dečak sa autizmom, kad smo zajedno verbalno komunicira samo sa mamom (pojedinačne reči, eventualno prosta rečenica) i često naglas izgovara reči na engleskom. Reaguje samo na njen glas i neverovatno je poslušan. Kada mu Nataša kaže da stane, on se ukopa u mestu. Obožava da ga mama mazi i ljubi i na njenu sugestiju nam uvek kaže ćao kad se sretnemo. Ne gleda nas u oči, ne odgovara na naša pitanja, igra se sam, ne viče i često se stidljivo smeši. Obično izgleda nezainteresovano da se druži sa Ognjenom i Nadjom. Prvo, ona je starija, krupnija i devojčica, a Ogi je mali i iritirajuće pričljiv.
Nadja i Ognjen su deca bez autizma i Aleksa je prvi koga su upoznali da se tako ponaša. Ona je bila radoznala da sazna detalje, a Ogiju ništa nismo ni govorili. Ranije smo se uvek vidjali u gomili, pa su se (slučajno ili namerno) mimoilazili. Danas su prvi put bili potpuno upućeni jedni na druge. U roku od ništa Ognjen je rešio da mu Aleksa bude najbolji drug. Trčao je oko njega, zapitkivao ga, zvao da nešto rade zajedno. I ništa nije palilo. A onda je Aleksa krenuo da trči, a ovaj da ga juri. I tako 100 puta. I lepo vidiš da su obojica svesni da nešto rade zajedno. Onda je Nataša rekla Aleksi da da Ogiju ruku i on je to poslušno uradio. Da ste videli kako je Ognjen bio srećan! Njegov veliki drug ga drži za ruku! Bar deset puta je pokušao da mu nešto kaže, da ga dozove ili natera rečima da krene za njim, a onda je potpuno instiktivno shvatio da od toga nema 'leba i da je jedini način da ga uhvati za ruku i odvede do željenog cilja. I to je uvek upalilo. Kako su reči precenjene! (Izjavi jedna profesorka jezika i ostade živa!) Penjali su se na tenkove, na zidine da vide reke, jurcali po kafiću, vozali po luna parku...Aleksa u svom svetu, Ogi u svom. Ali zajedno. Još veće iznenadjenje je bila moja 10-godišnja nadobudna princeza koja misli da se svet vrti oko njene ose, a mi ostali smo samo statisti u filmu u kome ona tumači glavnu rolu. Ič je ne zanimaju mladja deca, a posebno je nervira njen mladji brat koji joj konstantno uzurpira mesto primabalerine. Najviše na svetu je smara da ga pazi i toliko je neodgovorna u toj ulozi, da joj se obraćamo samo u krajnjoj nuždi. E, dakle, videvši njih dvojicu kako se drže za ruke, a Ogi od sreće poskakuje dok hoda, ničim izazvana, pohrli i ona da se uhvati u kolo. I tako nastade ova antologijska fotka sa početka. Onda još veći šok, sama samcijata odvodi brata u Prirodnjački muzej da gledaju neku izložbu o ribama. I dok ja grickam nokte 10 metara dalje, uredno se javlja telefonom da kaže da je Ogi dobar, da ih je ljubazna teta (mora da joj je pozlilo kada je videla neku sitnu decu da vršljaju izmedju eksponata!) provela kroz ceo muzej i da će ostati još malo da pecaju neke ribe. Kada su se vratili, sva važna je izjavila - Žao mi je što nisam povela i Aleksu, njemu bi se sigurno dopalo! U luna parku ga je provozala u autiću. Mislim da ga je isprepadala (jbg-a, geni su čudo, pročitajte moj blog o ženama vozačima pa će vam biti jasno o čemu pričam), ali mu kez nije silazio sa usana. Kada smo kretali kući svima nam je rekao ćao, a samo je Nadju poljubio u obraz. I ona njega. Mali je opasan! Razmisliću da li ću da podstičem to prijateljstvo i kad malo poodrastu:)
Zašto vam sve ovo pišem? Zato što je inkluzija dvosmerna ulica - od nje nemaju koristi samo deca sa autizmom, već sva deca. Ja bolji primer nisam umela ni da zamislim. Dogodio se sam od sebe danas na Kališu.
I da, ništa od ovoga nije moja zasluga. Kad mojoj deci kažeš da stanu, ona još brže trče u suprotnom pravcu. Pitajte Natašu i Aleksu u čemu je njihova tajna.