Malo se razlikuje. Od skorojevickih mega hotela, visokog turizma tamo gde turizma nikada nije bilo niti ce ga ikada biti, razlozi su mnogi, neki od njih verovatno i za pricu, ali: umesto megahotela, megamarina, mega trosenja para – jedno arhitektonsko remek delo: Ieoh Ming Pei – Museum of Islamic Art, podignut u Dohi (Qatar), otvoren krajem 2008. godine, povrsine od oko 35,000 kvadratnih metara, izgradjen na vestackom ostrvu….
Nije da gradjevina u islamskom svetu nema tradiciju: od Kordobe u osmom veku preko dzamija u Indiji u 16. veku, dzamije Ahmed Ibn Tuluna u Kairu, 13. vek cini mi se….
Islam: religija koju, mrzi me da sada trazim podatke, ispoveda dobrano preko milijardu ljudi na planeti Zemlji, cirka cetvrtina zivuceg covecanstva. Najmladja od velikih svetskih religija, najpropulzivnija, modernim sticajem raznih nereligijskih okolnosti i najozloglasenija da se tako izrazim, sa navucenim na sebe odijumom militantnosti, naginjanju ka terorizmu, ekstremizmu….
Posmatrana kroz moderne stereotipe, vezuje se za Arape, naftu….
Pri tom se zaboravlja da nafta i islam cine samo tanku opnu koja zaklanja stvarnost, svakodnevicu stotina miliona ljudi koji spadaju u najsiromasnije na planeti, koji naseljavaju takozvana politicki trusna, najtrusnija podrucja – za sta su najmanje krivi – i koji od svih blagodeti ili takozvanih blagodeti moderne civilizacije znaju i vide, osecaju na svojoj kozi posledice politike koju su jos stari Rimljani zvali podeli pa vladaj. Nigde kao u takozvanom islamskom svetu Zapad nije vodio kratkovidiju i sizofreniju politiku. S jedne strane je podrzavao rezime degenerisanih dinastija, pri cemu mu nije smetalo, niti mu danas smeta izvrsenje smrtne kazne zbog preljube kamenovanjem – pojava zbog koje bi se u ostalim delovima sveta digla sva sila raznih organizacija bez granica, a bogami lako bi pala i po neka bomba sve u slavu humanizma, politicke korektnosti i tolerancije, dok je s druge strane podrzavao opskurne diktatore, koje je, kada nije znao sta ce s njima trapavo vesao. Sve to, kazem, na povrsini, ispod koje, u dubinama milionskih masa kljuca nezadovoljstvo koje zna da izbije tamo gde mu se najmanje nada: setimo se samo kako je Homeini dosao na vlast, zbacivsi jedan od rezima koji su, opet na povrsini, pokusali da urade mozda najvise na takozvanoj modernizaciji drustva uz pomoc prihoda od nafte.
Cak i u uspesnim sekularnim rezimima, kao sto je turski na primer – islam se budi. Budi se na nacin koji oku prosecnog zapadnjaka (a tu ubrajam i gradjane Srbije, svidjalo se to nekome ili ne) izgleda stravicno arhaican i unapred mu se, bez ograda takoreci, pristupa kao potencijalno opasnom. Bez obzira sta i za koga ta opasnost znacila. Neko je, za svoje potrebe, zove zelenom transverzalom, neko ugrozavanjem vitalnih interesa….
Stotine miliona ljudi koji su ceo 20. vek usudicu se da kazem svesno drzani u zaostalosti, jer se sa korumpiranim rezimima koji su govorili u njihovo ime mnogo lakse pravio posao, oko nafte narocito – konacno, mnogo je lakse otvoriti u Svajcarskoj nekoliko stotina racuna ili dati azil za nekoliko desetina hiljada izbegle iranske pseudoelite nego zaista, ali zaista poraditi na pravom razvoju zemalja o kojima govorim.
Posle pada berlinskog zida svet je ostao bez ideologije. I svi se slazu da je to dobro. Ostao je takozvani liberalizam koji je, vidimo to sada, kada je kriza tek pocela da uzima svoj danak i nije neka ideologija, nema odgovore na mnoga pitanja, a i oni odgovori koje ima su vise nego egoisticni, narod bi rekao usmereni na to da, pre svega, sacuvaju sopstvenu guzicu. Pa drugima kako bude. Bastion liberalizma, Amerika je postala socijalistickija od Svedske, preko noci takoreci i krenula da spasava bastione liberalnog kapitalizma – banke – sredstvima koja su do juce takoreci bila monopol nekih drugih, zvali su ih, ako se dobro secam, dirigovanih ekonomija. Ili tako nekako.
I – u tom svetu, bez ideologije, zaboravlja se, sve dok nas, kao civilizaciju, veoma bolno ne podseti neki dogadjaj kao sto je jedan njujorski septembar, postoje ljudi, mozemo ih zvati kako hocemo, pa i teroristi za i u slavu Alaha, koji su spremni da za ono u sta veruju – poginu. Daju zivot. Zrtvuju se, nekada se govorilo. Nije ovo mesto na kome bi se dalo i imalo smisla raspravljati o opravdanosti civilnih zrtava, zena i dece. Oni, uostalom, nikada i nigde nisu bili krivi. Niti je mesto za raspravu o terorizmu.
Mozda je mesto za pricu, razmisljanje o stotinama miliona ljudi uskracenih za plodove prirodnog bogatstva koje je to postalo tek zadnjih stotinak godina, pretvorivsi se iz Herodotove crne, smrdljive tecnosti koja po nesto leci u crno zlato. Jos 1945. godine, Roosevelt je, u prolazu, saudijskom kralju poklonio – obicnu limuzinu. Pedesetak godina posle toga limuzine su se pozlatile, i bukvalno, a dolar, neprikosnoveni dolar je dobio dodatak petro….
Nista od toga nije dospelo dalje od tankog sloja vlastodrzaca. Ostale su milionske mase sirotinje, iste onakve kakvu je zatekao najveci neprijatelj islama – Dzingis kan, jos pre skoro hiljadu godina. Ostalo je eksplozivno nezadovoljstvo stotina miliona koje ce, sto nafte bude sve manje, biti sve vece. Ostala je svest i saznanje, nazalost, da u islamskom svetu za Zapad demokratija pre svega znaci niske, sto nize cene nafte, a nikako pravedniju raspodelu bogatstva od te iste nafte. Ostala je svest o nekadasnjoj slavi i velicini. I – ostao je jos jedan istorijski dug Zapada, jedan od onih dugova koji se ne mogu pokriti i pod tepih gurnuti danas toliko popularnim javnim izvinjenjima politicara i polaganjem cveca na vojnicka groblja dojucerasnjih protivnika. Dug prema jednoj velikoj kulturi (setimo se samo arapskih brojeva), dug prema sacuvanom nasledju antike – jednom od temelja zapadne civilizacije kakvu danas znamo - koje je novorodjeno hriscanstvo odbacilo a arapski svet sacuvao.
Ostala je jedna velika kultura i njeno nasledje, kultura prema kojoj se Evropa merila tu, do skora – stegnuta doduse, ponekad u skoro smrtonosan zagrljaj – od zidina Beca do Poatjea. Ostali su jedan Hajam i Alhambra. Ostao je burek. Ostao je behar. O sevdahu i da ne govorimo.
I – ostala su pitanja. Na koja cemo pokusati da odgovorimo sami i dok je jos vreme. Ili ce nas dogadjaji naterati na to. A biti nateran na nesto zna da bude veoma, veoma bolno.