Jedan muzej. Kao povod.

fender_bender RSS / 05.08.2009. u 23:19

001-3.jpg

Malo se razlikuje. Od skorojevickih mega hotela, visokog turizma tamo gde turizma nikada nije bilo niti ce ga ikada biti, razlozi su mnogi, neki od njih verovatno i za pricu, ali: umesto megahotela, megamarina, mega trosenja para – jedno arhitektonsko remek delo: Ieoh Ming Pei – Museum of Islamic Art, podignut u Dohi (Qatar), otvoren krajem 2008. godine, povrsine od oko 35,000 kvadratnih metara, izgradjen na vestackom ostrvu….

002-3.jpg
Nije da gradjevina u islamskom svetu nema tradiciju: od Kordobe u osmom veku preko dzamija u Indiji u 16. veku, dzamije Ahmed Ibn Tuluna u Kairu, 13. vek cini mi se….
Islam: religija koju, mrzi me da sada trazim podatke, ispoveda dobrano preko milijardu ljudi na planeti Zemlji, cirka cetvrtina zivuceg covecanstva. Najmladja od velikih svetskih religija, najpropulzivnija, modernim sticajem raznih nereligijskih okolnosti i najozloglasenija da se tako izrazim, sa navucenim na sebe odijumom militantnosti, naginjanju ka terorizmu, ekstremizmu…. 

003-2.jpg 

Posmatrana kroz moderne stereotipe, vezuje se za Arape, naftu….
Pri tom se zaboravlja da nafta i islam cine samo tanku opnu koja zaklanja stvarnost, svakodnevicu stotina miliona ljudi koji spadaju u najsiromasnije na planeti, koji naseljavaju takozvana politicki trusna, najtrusnija podrucja – za sta su najmanje krivi – i koji od svih blagodeti ili takozvanih blagodeti moderne civilizacije znaju i vide, osecaju na svojoj kozi posledice politike koju su jos stari Rimljani zvali podeli pa vladaj. Nigde kao u takozvanom islamskom svetu Zapad nije vodio kratkovidiju i sizofreniju politiku. S jedne strane je podrzavao rezime degenerisanih dinastija, pri cemu mu nije smetalo, niti mu danas smeta izvrsenje smrtne kazne zbog preljube kamenovanjem – pojava zbog koje bi se u ostalim delovima sveta digla sva sila raznih organizacija bez granica, a bogami lako bi pala i po neka bomba sve u slavu humanizma, politicke korektnosti i tolerancije, dok je s druge strane podrzavao opskurne diktatore, koje je, kada nije znao sta ce s njima trapavo vesao. Sve to, kazem, na povrsini, ispod koje, u dubinama milionskih masa kljuca nezadovoljstvo koje zna da izbije tamo gde mu se najmanje nada: setimo se samo kako je Homeini dosao na vlast, zbacivsi jedan od rezima koji su, opet na povrsini, pokusali da urade mozda najvise na takozvanoj modernizaciji drustva uz pomoc prihoda od nafte.

004-1.jpg
Cak i u uspesnim sekularnim rezimima, kao sto je turski na primer – islam se budi. Budi se na nacin koji oku prosecnog zapadnjaka (a tu ubrajam i gradjane Srbije, svidjalo se to nekome ili ne) izgleda stravicno arhaican i unapred mu se, bez ograda takoreci, pristupa kao potencijalno opasnom. Bez obzira sta i za koga ta opasnost znacila. Neko je, za svoje potrebe, zove zelenom transverzalom, neko ugrozavanjem vitalnih interesa….
Stotine miliona ljudi koji su ceo 20. vek usudicu se da kazem svesno drzani u zaostalosti, jer se sa korumpiranim rezimima koji su govorili u njihovo ime mnogo lakse pravio posao, oko nafte narocito – konacno, mnogo je lakse otvoriti u Svajcarskoj nekoliko stotina racuna ili dati azil za nekoliko desetina hiljada izbegle iranske pseudoelite nego zaista, ali zaista poraditi na pravom razvoju zemalja o kojima govorim.
Posle pada berlinskog zida svet je ostao bez ideologije. I svi se slazu da je to dobro. Ostao je takozvani liberalizam koji je, vidimo to sada, kada je kriza tek pocela da uzima svoj danak i nije neka ideologija, nema odgovore na mnoga pitanja, a i oni odgovori koje ima su vise nego egoisticni, narod bi rekao usmereni na to da, pre svega, sacuvaju sopstvenu guzicu. Pa drugima kako bude. Bastion liberalizma, Amerika je postala socijalistickija od Svedske, preko noci takoreci i krenula da spasava bastione liberalnog kapitalizma – banke – sredstvima koja su do juce takoreci bila monopol nekih drugih, zvali su ih, ako se dobro secam, dirigovanih ekonomija. Ili tako nekako.

005-1.jpg
I – u tom svetu, bez ideologije, zaboravlja se, sve dok nas, kao civilizaciju, veoma bolno ne podseti neki dogadjaj kao sto je jedan njujorski septembar, postoje ljudi, mozemo ih zvati kako hocemo, pa i teroristi za i u slavu Alaha, koji su spremni da za ono u sta veruju – poginu. Daju zivot. Zrtvuju se, nekada se govorilo. Nije ovo mesto na kome bi se dalo i imalo smisla raspravljati o opravdanosti civilnih zrtava, zena i dece. Oni, uostalom, nikada i nigde nisu bili krivi. Niti je mesto za raspravu o terorizmu. 
Mozda je mesto za pricu, razmisljanje o stotinama miliona ljudi uskracenih za plodove prirodnog bogatstva koje je to postalo tek zadnjih stotinak godina, pretvorivsi se iz Herodotove crne, smrdljive tecnosti koja po nesto leci u crno zlato. Jos 1945. godine, Roosevelt je, u prolazu, saudijskom kralju poklonio – obicnu limuzinu. Pedesetak godina posle toga limuzine su se pozlatile, i bukvalno, a dolar, neprikosnoveni dolar je dobio dodatak petro….

006.jpg
Nista od toga nije dospelo dalje od tankog sloja vlastodrzaca. Ostale su milionske mase sirotinje, iste onakve kakvu je zatekao najveci neprijatelj islama – Dzingis kan, jos pre skoro hiljadu godina. Ostalo je eksplozivno nezadovoljstvo stotina miliona koje ce, sto nafte bude sve manje, biti sve vece. Ostala je svest i saznanje, nazalost, da u islamskom svetu za Zapad demokratija pre svega znaci niske, sto nize cene nafte, a nikako pravedniju raspodelu bogatstva od te iste nafte. Ostala je svest o nekadasnjoj slavi i velicini. I – ostao je jos jedan istorijski dug Zapada, jedan od onih dugova koji se ne mogu pokriti i pod tepih gurnuti danas toliko popularnim javnim izvinjenjima politicara i polaganjem cveca na vojnicka groblja dojucerasnjih protivnika. Dug prema jednoj velikoj kulturi (setimo se samo arapskih brojeva), dug prema sacuvanom nasledju antike – jednom od temelja zapadne civilizacije kakvu danas znamo - koje je novorodjeno hriscanstvo odbacilo a arapski svet sacuvao.

007.jpg 

008.jpg 

Ostala je jedna velika kultura i njeno nasledje, kultura prema kojoj se Evropa merila tu, do skora – stegnuta doduse, ponekad u skoro smrtonosan zagrljaj – od zidina Beca do Poatjea. Ostali su jedan Hajam i Alhambra. Ostao je burek. Ostao je behar. O sevdahu i da ne govorimo.
I – ostala su pitanja. Na koja cemo pokusati da odgovorimo sami i dok je jos vreme. Ili ce nas dogadjaji naterati na to. A biti nateran na nesto zna da bude veoma, veoma bolno. 

009.jpg

 



Komentari (9)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

margos margos 00:01 06.08.2009

:)))

Je l možeš malo da smanjiš slike?
Lepe su , al ogromne - a ti po prvi put sažet.:)
fender_bender fender_bender 00:27 06.08.2009

Re: :)))


Pokusacu, obecavam, tesko mi ide nikako da udjem u stos.
A oko sazetog i nesazetog nista se ne moze uciniti. Raspolozenje, kako dodje, sta cu
margos margos 00:31 06.08.2009

Re: :)))

Ja sam poslednji put uspela tako što sam kliknula na sliku pa 'uhvatila' kvadratić u ćošku i vukla ka sredini - pa se slika umanjila i baš došla na pravu meru. Verujem da je to najbrži način - tako me naučila jedna majstorica.:)


Volim da te čitam - teme su ti potpuno različite i neočekivane. :)
fender_bender fender_bender 01:13 06.08.2009

Re: :)))

Probao, kod mene nije tako prosto.
Polomim se sa podesavanjem i resize-om - nista, nikako da uhvatim meru :(
A teme, sazetost, nesazetost, ocekivanost i neocekivanost, rekoh ti: raspolozenje - kako padne sto kazu.
U svakom slucaju - hvala :)
dunja73 dunja73 01:20 06.08.2009

Re: :)))

Lepo.. i ja sam volim ovakve stvari ..obozavam
fender_bender fender_bender 12:34 06.08.2009

Dodatak: od jednog koji ih je upoznao. Ili

... mislio da jeste.

He само по визији већ и по унутарњем склопу свог бића овај народ знао је само за црно и бело. Њихова мисао мирује само у крајностима. Они се најрадије изражавају у суперлативима. Понекад их наједном, у исти мах, обузму недоследне мисли; али они никад не прибегавају компромисима: они терају логику појединих противречних мишљења до апсурдних крајности, а да не опажају недоследност. Без узрујавања и са мирним расуђивањем, стално несвесни лета своје мисли, они непрестано осцилирају од асимптоте до асимптоте.
Они су били народ ограничених, уских погледа, чије су непокретне и неизрађене интелектуалне снаге бесплодно лежале у нерадозналој резигнацији. Њихова уобразиља била је жива, али не стваралачка. Тако је мало арабљанске уметности било у Азији да се готово може рећи да они нису ни имали уметности, мада су њихови виши сталежи били дарежљиви патрони и потстицали све таленте које би њихови суседи или робови показали у архитектури, лончарству или другим занатима. Нису руковали ни великим индустријама; нису имали организаторске способности за то. Нису створили ниједан филозофски систем нити икакву сложену митологију. Кретали су се између идола племена и идола пећине. Од свих народа најмање морбидни, они су узимали живот без икаква питања као дар који се мора примити. За њих је живот био неизбежна ствар, досуђена човеку - уживање туђе својине, нешто изван човечије кoнтроле. Самоубиство је било немогућна ствар, а смрт није задавала бол.
Они су били народ грчева, преврата и идеја, раса индивидуалног генија. Њихови покрети били су још упадљивији због супротности са свакидашњом мирноћом, њихови велики људи још већи због контраста са особинама своје масе. Убеђења су им долазила из инстинкта, а делатност из интуиције. Њихово главно занимање било је произвођење догми: они су били готово монополисти објављених религија. Три таква покушаја одржала су се међу њима: а два од та три извезена су (у измењеним облицима) несемитским народима. Хришћанство, пренесено у различите духове грчког, латинског и тевтонског језика, освојило је Европу и Америку. Ислам у разним измењеним облицима подвластио је Африку и делове Азије. To су семитски успеси; своје неуспехе задржали су за себе. Ивице њихових пустиња биле су засуте олупинама верских догми.
Значајно је да су се ови остаци пропалих религија налазили на граници пустиње и обделаваних предела. To нас упућује на постанак свих тих вера. Оне су се састојале од тврђења а не од аргумената; стога су оне тражиле једног пророка који ће их објавити и ширити. Арабљани кажу да је било четрдесет хиљада пророка; ми знамо за бар неколико стотина. Ниједан од њих није припадао пустињи; али су им животи били сви на један калуп. Рађали су се у пренасељеним местима. Неразумљива страсна жудња вукла их је у пустињу. Тамо су живели дуже или краће време у усамљеном размишљању, одричући се телесних прохтева; и отуда се враћали са вестима, које им је, како су уображавали, сам Бог дао, и проповедали их својим старим, некад оданим, а сада резервисаним, друговима и познаницима. Оснивачи трију великих религија прошли су кроз овај круг: слични животи миријаде других, који су претрпели неуспех, а које можемо сматрати исто толико правим пророцима, само што им време и разочарење није пружило довољно сухих душа које би се запалиле на ватри њиховог учења, показују да подударност живота ове тројице оснивача није била случајност него закон. За мислиоце у градовима нагон за пустињом увек је био неодољив, вероватно не зато што су у њој налазили Бога, већ зато што су у њеној усамљености чули јасније и сигурније живу реч коју су собом донели.
Заједничка основа свих семитских религија, успелих и неуспелих, била је стална идеја о ништавости свега што је земаљско. Дубоко презирући материју проповедали су голотињу, одрицање и сиромаштво; и у атмосфери таквог учења немилосрдно су угушивали умове пустиње. Први пут сам се упознао са њиховим осећањем за чистоту нематеријалног, још ранијих година, кад смо једном приликом одјахали да-леко преко таласастих равница северне Сирије до рушевина из римског доба, за које су Арабљани мислили да су остаци пустињске палате коју је неки погранични краљ био подигао за своју краљицу. Да би зграда била што луксузнија, прича се да је малтер прављен не с водом, већ са скупоценим уљима разног цвећа. Моји водичи њушили су ваздух као пси, водили ме од једне порушене одаје до друге и говорили: „Ово је јасмин, ово љубичица, ово ружа''.
Али ме напослетку повуче Дахум: „Одите да помиришете најлепши од свих мириса". Отишли смо у главну салу, пришли рупама на источној страни где су некад били прозори, и ту отворених уста пили лаки, празни, слободни ветар пустиње који је пиркао поред нас. Тај благи дах родио се негде иза далеког Еуфрата и полако путовао много дана и ноћи преко мртве траве до ове прве препреке, до зидова срушеног дворца које је људска рука саградила. Изгледало је као да застајкује међу њима.,.да им. се умиљава и тепа. „Ово је", рекли су ми моји водичи, „најбољи мирис: он нема укуса'. Моји Арабљани окренули су леђа мирисима и луксузима и окренули се стварима у којима човечанство није имало никаквог удела.

Iz T.E. Lawrence: SEVEN PILLARS OF WISDOM.
U Jugoslaviji prevedeno kao USTANAK U PUSTINJI, Geca Kon AD, Beograd, 1938.
Prevod: Zivojin V. Simic
miloradkakmar miloradkakmar 23:11 06.08.2009

Re: Dodatak: od jednog koji ih je upoznao. Ili

a ti po prvi put sažet.

Inače fotografije su fenomenalne.
dunja73 dunja73 12:46 07.08.2009

Re: Dodatak: od jednog koji ih je upoznao. Ili

окренули су леђа мирисима и луксузима и окренули се стварима у којима човечанство није имало никаквог удела.


kako starim ... shvatam...
matityahu matityahu 21:17 08.08.2009

Odlican blog

i moram ga jos jednom procitati.
Osim toga, ti si divno otkrice! Imam i sutrasnji dan za tvoje starije blogove koji su koji od kojeg interesantniji.
Sada te imam kao favorita pa mi se nece desiti da ispustim nesto u buducnosti.
Samo napred, i jos jednom BRAVO.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana