Ne mogu, nešto, da spavam ovih dana, taman me malo, kao, savlada san, pa mi odnekud sevne kroz glavu – trebala sam... I gotovo, ode san k’o rukom odnet. A gluvo doba i vrućina i uhvati me neki svrab kako legnem, ma i jastuk me žulja.
Prevrćem se uzduž i popreko, menjam stranu, okrećem glavu nizbrdo... Ne vredi, neće me san. Idem napolje da obavim jedan razgovor sa sobom. Onako, u tišini.
Sedim noćas na terasi i nešto se mislim – što mi neko ubrz’o ovo leto, evo, kol’ko juče počeo raspust, a već u avgust ugazili! Ma kad sam se malo bolje udubila, s nelagodom shvatih da mi nije problem ubrzanje jednog leta, nego kad, bre, nanizah ovolike godine? I u šta ih potroših, da mi je da se setim?
Sve neko čekanje da se slože kockice pa da udahnem taj život punim plućima, al’ one se ne slažu, kao da mi je neko namerno sakrio onu osnovnu, od koje sve počinje. Planiram nešto i, kao, okrećem nove listove, počinjem stoti put iz početka, pa se vraćam na ono što je ostalo nedovršeno. Zapetljavam se, pa presecam, malo potonem, pa me uhvati neka potpuno bezrazložna radost... Nikako da razbistrim misli i kažem sebi jasno – to hoću i tačka. Ne znam, bre, šta hoću. To mi je najveći problem.
A ne sviđa mi se ovo bauljanje, odlaganje i nedorečenost, ova tiha tuga u pola noći, ovo nezadovoljstvo koje izviri svaki put kad se opustim. Moram nekako da presečem i iskoračim iz tog začaranog kruga, al’ da me ubiješ ne znam kako.
I opet čekam. Da mi se jedna jasna misao izdvoji, pa da odahnem – e to sam htela. Tu je negde, čini mi se da samo još malo treba da se strpim i uhvatiću je... Ali mi pobeže noć i već me umor stiže...
Neka, sutra ću.