U dvorištu moje osnovne školi stoji nas gomila. Baš kod onog natkrivenog dela ispred ulaza gde smo igrali "između dve vatre". Pada mrak. Uglavnom su to ljudi sa kojima sam išla u gimanziju, sa kojima sam se družila tada i tokom studija... i poneko iz osnovne. Čekamo. Razmišljam kako je lepo što su tu oni ljudi koje smatram inteligentnim osobama. Drugi ne bi ni čekali naravno. U jednom trenutku neko nas je pozvao. Ulazimo. Iznutra to više nije hol moje škole već neka svečana sala, slična onoj u Skupštini grada (Beograda). Puno je ljudi u odelima. Pokazuju nam vrata. -Tamo je ulaz ..u Evropu! Jer to je ono što smo čekali. Idemo kroz hodnike, dole, pa gore, stepeništa puno, nema prozora, veštačko osvetljenje, puno podseća na hodnike u Studenjaku .. Pokazuju nam naše sobe. Kažu nam da je sada žurka, proslava i da možemo da se pridružimo. Krećemo kroz hodnik negde stepeništem nadole, u neku diskoteku. Žurka je negde tamo odakle dopiru grozomorni zvuci nekih narodnjaka. -Ne, hvala! Ostaćemo u sobi! Pravićemo mi sami svoju žurku. OK! Ispalo je više kao sedeljka. Bio je i jedan bloger oko čijeg godišta smo se Žmu i ja natezali to popodne.
I onda sam se probudila!
Ovo nije nikakva parabola, hiperbola, niti ijedna stilska figura vezana za moje viđenje našeg puta ka Evropi. Daleko bilo! Ovo je ono što sam noćas sanjala. Jer je jedna od poslednjih stvari koje sam videla pred spavanje bio blog o ukidanju viza. Vest koja nas je sve toliko obradovala da je jedan bloger zaboravio dato obećanje. Vest koja je rasplamsala desetine ideja: vikend u Budimpešti dok Srećicu čuvaju babe i dede, mogućnost uplate last minute ponuda, Srećica na moru u Grčkoj opet sa nezaposlenim babama i dedama...
I ta se vest nekim čudnim putevima izmešala sa mojim sećanjima na jednu pobunu osmaka protiv nepravedne odluke da jedno odeljenje ne ide na proslavu mature, sa sećanjima ne neke žurke iz skučenih sobica studenjaka u koje je nekako uspelo da stane 25 do 30 ljudi, sa sećanjem na diskoteke u Bečićima i na Kopaoniku gde smo ’arčili svoje vreme na srednjoškolskim ekskurzijama.. Možda zato što je postojanje viza uslovilo da ta sećanja budu baš takva. A možda i sasvim slučajno. Ne razumem se dovoljno u snove. Ali znam da smo ovo sanjali dugo.
Za nama:
Pred nama:
San - P.Kalderon de la Barka kaže:
Pa šta život je na kraju?
To što ludak praznoslovi,
senka i laž što um ovi,
i sveg dobra škrti deo;
jer san nam je život ceo,
dok san samo jesu snovi.
Evropa - grčka mitologija kaže: Evropa je bila ... u skraćenoj varijanti, feničanska lepotica, božanskog porekla, koju je Zevs oteo i zaveo uzevši obličje belog bika, kraljica na Kritu i majka trojice sudija podzemnog sveta.