Izvuko se.
Pokidana arkada: tri kopče, staklići i površinske posekotine, prelom lakta i modrice.
Noćas, dok smo se vraćali iz rodnog mi grada, u glavi sam imala skeniranu priču o brzini, trenutku, životu, pogrešnim odlukama, parkiranju kamiona i prilazima za istovar istih, šahtama, ko-je-kriv-situacijama, strahu i još nečemu...
Poruka je, naravno bila sastavni deo čitave priče.
Al' dok se stvari ne okončaju,
ja bih ovako...
Na putu do tamo, posmatram vozila i put i one šipke na kamionima. Ne uspevam da propustim tragove kočenja i glasno se čudim koliko ih je. Brbljam nervozno i po ko zna koji put pokušavam da zamislim situaciju podvlačenja auta pod kamion i onda zaćutim. Pokušavam da shvatim tu potrebu da znam tačno šta se dogodilo. Onda mi bude frka od tišine, pa ponovo pričam. Razmišljanje o prethodnoj pretrazi neta u vezi sa unutrašnjim krvarenjem prekida preticanje kamiona i poneki zlokobni znak kraj puta. Shvatam da ih brojim. Kada cifra krene da se magično uvećava, prestajem i gledam u brda. Teram sebe da razmišljam o razjarenom suncu i prozoru koji ne mogu da otvorim zbog klinca koga vozimo kod bake. U telo mi se, iz zasede zabija snažan pritisak zbog tog skupocenog tovara koji je, eto, konačno rešio da spava. Na nekom odmorištu stajemo da provetrimo auto i ja gutam čokoladu i posmatram kako je opušten. Prizor, koji me na trenutak vraća u blagu bezbrižnost nerazmišljanja.
I tako...
promače mi poruka, al' vi ćete je već naći.
Ne sumnjam.