Dok su u Srbiji, onomad, rušili socijalizam ljudi su znali da kapitalizam nije društvo jednakih, ali verovali su da svi imaju bar jednake šanse. Iz iskustva su znali da ni socijalizam nije bilo društvo jednakih. I u socijalizmu su oni na vlasti bili malo više jednaki od svih ostalih građana. Sigurno je, ipak, da nisu znali da će se tako mali broj Srba baš toliko mnogo obogatiti, a toliko velik broj Srba baš toliko mnogo osiromašiti. Jer, da jesu znali, možda bi 5.oktobra ostali u svojim kućama.
Kada su, krajem šezdesetih godina prošlog veka, prvi pripadnici Yu radničke klase napuštali fabričke krugove i legalno, preko ondašnjih zavoda za zapošljavanje, odlazili u Zapadnu Nemačku i druge zemlje trulog kapitalizma, njihove kolege manje sklone riizicima, na sve načine pokušavali su da ih odgovore i zadrže. Nigde nema Juge, a radnici nigde na svetu nemaju veća prava, ni sigurniji život, govorili su im.
Već idućeg leta prvi gastarbajtei dolazili su u Jugu, na godišnji odmor, svojim kolima. Nisu to, doduše, bila nova kola, već polovni opeli i stare mečke, ali bila su njihova, od njihovog novca kupljena. A i oni sami, odeveni nekako drugačije, modernije i lepše, delovali su zadovoljno i sigurno. Poneki su se i razmetali dojčmarkama, napadno se hvalisali i neumereno čašćavali svoje staro fabričko društvo.
Na pitanje kako je tamo, odgovarali su da se mnogo radi, ali se dobro i zaradi.
Možda je i tako, sada dok ste mladi i zdravi i dok možete dobro da zapnete, ali kada više ne budete mogli, kada vam kapitalističke gazde popiju krv, kada se razbolite i ostarite, vratićete se u Jugu, nama na grbaču, u naše bolnice i naše staračke domove, ne bez zluradosti govorili su im dojučerašnji drugovi.
Godine su prolazile. Gastarbajteri su u zemljama trulog kapitalizma izrabljivani, a radnici u socijalističkoj Jugi su samoupravljali. Svako je dočekao svoju penziju (ako je dočekao). Izrabljivani su se vratili u svoja sela i gradove, od ušteđevine kupili lepe stanove ili izgradili lepe kuće, i sa svojom još lepšom penzijom u evrima, uživaju. Radnici samoupravljači, od svoje penzije jedva sastavljaju kraj sa krajem, a od besplatnog zdravstvenog osiguranja ni traga ni glasa. Penzionisani gastarbajteri danas deluju malđe i zdravije, a penzioneri samoupravljači prilično iscrpljeno, kao da je njima, a ne njihovim kolegama, neko čitav radni vek pio krv. Igrajući domine ili šetajući parkom penzionisani samoupravljači priznaju svojim ispisnicima, bivšim gastarbajterima : Bili ste u pravu, kapitalizam je bolji.
A onda je i u sve exYu države stigao kapitalizam. U Srbiju je prilično okasnio, stigao je tek u oktobru 2000. godine. Ako je srećno nije kasno, kaže narodna poslovica. Da li je, i kome je, kapitalizam doneo sreću, ko i kako danas živi u Srbiji, moguće je videti i ovog poslednjeg leta prve dekade kapitalizma na srpski način.
Radnički protesti u Beogradu, Kuršumliji i Kruševcu....štrajkovi glađu radnika u Kragujevcu, Subotici.... blokade pruga, autoputeva, a raskrsnica Nemanjine i Knez Miloševe u Beogradu retko kad je prohodna. Sve češći su i radikalni oblici protesta samopovređivanjem ( Novi Pazar, Prokuplje ...).Radnici sa juga Srbije, rezervisti i ratni veterani najavljuju svoj pohod na Beograd i žestoke proteste pred Vladom Srbije.
Sve je više i korisnika narodnih kuhinja u Srbiji.
Ipak, nije sve tako crno kao što izgleda. Dovoljno je skoknuti do jadranskih marina u kojima se okuplja srpski džetset i lično se uveriti. A tamo možete videti:
Na sansiker predatoru 82 obučava se i budući morski vuk Marko Mišković.
Kad su u Srbiji, onomad, rušili socijalizam ljudi su znali da kapitalizam nije društvo jednakih, ali verovali su da svi imaju bar jednake šanse. Iz iskustva su znali da ni socijalizam nije društvo jednakih. I u socijalizmu su oni na vlasti bili malo više jednaki od ostalih građana. Sigurno je, ipak, da nisu znali da će se tako mali broj Srba baš toliko mnogo obogatiti, a toliko velik broj Srba baš toliko mnogo osiromašiti. Jer, da jesu znali, možda bi 5.oktobra ostali u svojim kućama.
Zbilja, ako je kapitalizam društvo jednakih šansi, da li su oni na jahtama baš toliko sposobni, vredni, štedljivi i pametni, a velika većina građana Srbije nesposobna, lenja, rasipna i glupa, ili je nešto drugo u pitanju?