Ne volim kad su vrata otvorena. Ako je neko u sobi, neka zatvori vrata, da ne gledaju drugi sta radi. Ako nije, neka opet zatvori, jer nema nikog unutra. Ni mama ni tata ni seka nikad ne zatvaraju vrata, pa moram ja. Ni svetlo ne gase kad izadju iz sobe. I to uvek radim ja.
Moja soba je moje carstvo. Ali stalno neko ulazi, izlazi, uzima stvari, pa vraca... Sto lepo ne drze sve na svom mestu i ne pomeraju? Ja volim kad je svuda lepo i uredno. Stvari stoje u ormaru, a mama i seka ih uzmu, odnesu, i ja im kazem „Vratice ti!“. A one onda kazu: „Vratice ti, samo da se opere“. I onda posle sve vrate. I lepo mirise. A sta ako jednom ne vrate? Sta cu onda da obucem??
Ja volim i da se igram s olovkama. Uvek nosim svoju olovku sa sobom. I onda je vrtim. Znate kako je lepo kad se olovka vrti. Odjednom kao da ih imas puno u ruci, a ne samo jednu. Pre sam i spavao s olovkom, ali sam onda izgubio onu belu. I nisam je vise nasao, pa sam uzeo hemijsku. Sad mi mama vise ne da da spavam s njom jer sam ceo jastuk izvrljao. Ali nisam ja, samo se izvrljalo. Sad pred spavanje ostavim olovku na sto. A tu mi stoje i flomasteri. Lepo sam ih poredjao: crni, sivi, narandzasti, svetlo plavi, zeleni, tamno plavi, ljubicasti, pa opet crni, sivi, i narandzasti. I stoje onako uspravno, kao vojnici. E zato ne volim kad mi ulaze u sobu, sve poremete, i sruse mi flomastere, pa posle ne znaju lepo da ih nameste. Nekad ih i vetar srusi. Ali mora da se otvara prozor, da se soba proluftira. Posle ih opet namestim.
A najvise volim da pevam. Pevam sve: i Kikija Lesendrica, i onu muziku iz filma kad onaj decak svira harmoniku, ono, „Amerika i Evropaaaa“, i Alisu Kiz, i Hozea Karerasa. I onog ciku sto je sad stalno na televiziji, onog Majkla Dzeksona. Znam da igram isto kao on. A najvise volim da pevam „Vilinsku pesmu“ To smo pevali u Pozoristu na Terazijama i svi su nas gledali i tapsali, bio je veliki aplauz, i posle su svi rekli „jao, sto ti lepo pevas“. A ja sam bio naucnik i imao sam beli mantil i svoju epruvetu sa tajnim napitkom. I sad svi hoce da im pevam. A ja volim da me slusaju, samo su ponekad mnogo dosadni. Nekad hocu da pevam i sam.
Nisam vam rekao, ja se zovem Djordje. Ali me stalno nesto ispravljaju, Kad kazem „pevao Djole Vilinsku pesmu“, oni kazu „Nije tako, nego: JA sam pevao Vilinsku pesmu“. Pa valjda se zovem Djole, a ne JA? Ponekad ih stvarno ne razumem.
Ja volim da se smejem. I volim da me golicaju, a ne volim kad su ljudi tuzni. Juce je seka gledala nesto na kompjuteru i bila je mnogo tuzna i pocela je da place. I ja sam je zagrlio i rekao „Nece seka place“. Uvek kad joj to kazem, i ona mene zagrli i nasmesi se. Nije tesko biti srecan, a odrasli su stalno nesto tuzni. I zabrinuti. I ja se onda smejem, da bi se i oni smejali. Nekad se smeju, a nekad ne. Odrasli su cudni, pa to ti je.