Pre svega, hvala Majstorima s mora za ovu beskrajno korisnu rečenicu! (I poslušajte pesmu broj 6 još jednom.)
Ne pišem političke blogove. I nosim se mišlju već neko vreme da napišem i objašnjenje zašto ih ne pišem. Zato što su ovde ljudi postali "operisani" od svakog smisla za humor, a ironija i sarkazam izumiru.
Kad se pomenu Srbija, srpstvo, Kosovo, i sl. teme iz nacional-patriotskog opsega obe krajnosti našeg politčkog establišmenta, a posebno oni bez ikakve vlasti i uticaja, a lajavi do neba, krenu da pljuju, da prišivaju jedni drugima etikete: izdajnika, četnika, plaćenika, narkomana, desničara, zločinaca, srbomrzaca, obrazovaca, komunjara... Kad se pomene i najbanalnija dnevno-politička tema javljaju se svi redom da se otimaju o Zorana Đinđića, koga više njih posthumno zove imenom nego što ga je zvalo za života. Ili s druge stane vitalaju nosioci Šešeljeve medalje sa ukštenim revolverima i objašnjavaju kako je sve -to trebalo proterati, pobiti...
Kurir, Press, E- novine i slične spodobe srpskog novinarstva daju sebi za pravo da svakodnevno ljude provlače kroz blato bez ikakvih dokaza, i naravno bez potpisa autora.
Otkud baš sad ova tema? Zbog ovoga. Zato što bih se na njihovom mestu postidela sopstvene gluposti, postidela bi se činjenice da ne umem da prepoznam duhovitost ni kada me lupa po glavi, postidela bi se zbog činjenice da ljudi koji pretenduju da budu nekakva intelektualna elita nemaju nimalo smisla za ironiju. To je za inteligentne ljude nedopustivo.
Kao što je nedopustivo objaviti novinski tekst, pa makar bile i E-novine, bez potpisa.
Blog zaključavam za komentare iz dva razloga.
1.Odlazim na vikend van grada da slavim sinu prvi rođendan, dakle, očigledno imam pametnija posla nego da blogujem. :)
2. Nemam nameru da se raspravljam sa ekstremistima ijedne vrste, a oni koji to nisu verovatno nemaju šta da dodaju. Tapšanje po ramenu ćemo ostaviti za kasnije.
Kao dokaz svog apsolutnog bezobrazluka, i primer čistog nepotizma, dozvoliću samo jedan komentar, svom mužu.
Uživajte u vikendu!