Život

Svi moji SMS-ovi moji su ekseri

mladen.mladen RSS / 01.07.2009. u 01:27

Dođoh kući. Veče je. Treći dnevnik je. Nisam gledao TV mesecima. Na njemu kažu da su se kosovski policajci u Gnjilanu vratili na radna mesta posle godinu dana plaćenog odsustva. Sećate li se tih policajaca? Srbija im je rekla da odbiju onomad. Od 129, 125 ponovo su policajci. U Gnjilanu je za Vidovdan srušena spomen-česma vitezovima s Kosova polja. Tako Kurir kaže. Ima i fotografija. Ne piše kada je česma u Gnjilanu podignuta. Verujem da nije od 1941. do 1990. godine. Kad god je, inat se inatom vraća:

- Eto, došao sam da se prijavim to je sve, znate i sami šta je onda bilo, a gde smo danas - kaže jedan od 125 policajaca, a drugi dodaje kako je bezbednije i bolje i Srbima da vide Srbe među policajcima. Jel to bio problem ovim u Beogradu da razumeju? Jeste. Nisu glupi. Mi smo, pa misle da će tako da nas lakše kupe, kad imaju stav.

No, nisam zato i večeras upalio komp. Naime, grozan dan na poslu sam imao. Ne znam da li ste nekada imali posla sa srpskom varijantom marketing menadžera? Desetinu sati sati sam proveo radeći tekst po narudžbini jednog od njih, prevodeći stvari koje me ne zanimaju u životu (a mene toliko toga zanima zaista, da možete zamisliti kakve su ovo gluposti), pronašao sam na Internetu PDF o tom što mi je tražio, preveo, izabrao i sredio tablice specifikacija, spakovao sve to na dve strane, prelomio, uklopio sa fotkama, koje sam takođe sam jurio po Internetu, i nisam ih našao tek tako (nečega zaista ni tamo nema)... i poslao sam. Juče.

Poslao sam posle nekoliko nedelja čekanja na bilo šta od njega, marketing menadžera. E pa, danas sam dobio prvo: PDF, na srpskom, isti onaj koji sam našao i sam, i prevodio, on ga ima, na srpskom. Nije moglo copy-paste, dešava se, ponekada i to. Prepisao sam sve što mi je rekao: strane 5,7,8,9, i naravno uvod i opis sa početka. Rekao mi je i da želi neku drugu tablicu, ne onu koju sam izabrao, i rekao mi na kojoj strani. U toj tablici ima 30 polja praznih. Bukvalno. Nije ih upisao kad je kao distributer prevodio PDF. Ali ja valjda treba da znam šta u njima piše?

Naravno, ostavio mi je i mesta da se razmahnem talentom: Dopiši i neku priču vezano za cene, i kontakte. Koje kontakte? Iz levih priča sam čuo da je promenio saradnike, da to nisu oni koje sam mu slao u prvom PDF-u, i pitao, da upravo taj deo pažljivo pogleda jer su ostali iz starog broja. Kulturno sam se izrazio: Da li je tu nešto promenjeno? A znao sam da jeste.

Odlepio sam. Potpuno. Sreća možda što Toma, moj ipak kul direktor nije bio tu. Smrvilo me to, umor me sasekao. Ipak, odvukao sam se do grada i sa ortakom pravio prve skice zetu Stolaru da napravimo sajt. Smislio sam, onako sklopljenih očiju, crvenih, i mozga na pola, logo da sam se čak danas i nasmešio. Već je mrak padao. Kad sam kretao kući pokazao mi ortak nove čivije za električnu gitaru koju ću uskoro svirati. Učiti. Hteo je da me iznenadi. Iz Amerike su stigle, one Amerike o kojoj tako često pišem. Još češće sanjam, na istom ovom mestu, na krevetu, na kome pišem.

A tek sada ono zbog čega sam upalio komp... Oh biće ovo dug blog, ali ovaj uvod je bio neophodan, da ostane trag, iz kakvog dana sednem ovde i pišem svaku od ovih priča koje vam šaljem. Da pišem po ceo dan toliko da je i meni muka i Worda i html-a i svega. Monitora nije. Na njemu ima i pokretnih slika.

Zaboravio sam mobilni jutros kući. Pet poruka je stiglo u toku dana...

Poruka prva

Kombank (Komercijalna banka, 9:41): Priliv: 24.000 dinara... Zarade i druga primanja zaposlenih.

Napomena: Zaposlenima će biti jasno. Sve. Ova je poruka nebitna za celu priču. Zaista.

Poruka druga

Mara (sestra rođena, 10:31): Jebem ti praksu... Tek sam došla, a već mi se srce slomilo.. Radim u firmi za traženje kadrova (marketinška agencija), pored mene sede neka dva Save (našeg oca, zidara, krvavih rana, oteklih šaka i svega), njegovih godina, njegovog obrazovanja (majstori svog zanata na nekim mašinama koje postoje samo u nekadašnjim metalskim gigantima i danas u Srbiji niko ne ume da radi sa njima, niti kome trebaju) i zbunjeno popunjavaju neku papirčinu od prijave.. Traže posao, videli oglas u novinama pa došli.. Uplašeni jer je ovde sve besmisleno čisto, da ne prljaju...

Napomena: Radi se o ponudi jedne firme za magacinskog radnika, na Batajničkom drumu, za 15.000 dinara mesečno. Jedan je od ovih starijih bio Rom. Iznajmljuju neku kuću koju imaju, za 100 evra. Pa zašto bi ovo radio? Kaže deca mu studiraju, pa da im pomogne, evo sutra ide da kopa nešto kod zgrade Opštine, malo ga blam u tim godinama, i sa svim što je radio, V stepen obrazovanja, majstor svog posla, na radnom mestu koje u ovoj zemlji više ne postoji, ali šta će, rekao im je doći će.

Bio je i jedan mladić, posle mi je i to pričala, 1986. godište. Završio prve dve godine istorije na filozofskom u Beogradu, u roku, pa morao da prekine. Po novom nije sakupio dovoljno bodova da se prebaci na budžet. Povukao dokumenta da bi mogao da izvadi radnu knjižicu. Kaže, usput: To su mi najbolje dve godine u životu. Nije imao para za treću. Čeka, možda nekad skupi. Radio sve i svašta, puna radna knjižica, u 23. Sa majkom i sestrom u Zemunu živi. Ali znaš li kolika je plata? Znam, radio sam i za manje.

Poruka treća

Jovan (drug iz Sopota, 14:20): Mnogo bi bolje bilo da u novinama umesto umrlica stoje podaci ko se rodio. Ubeđen sam. Zašto je morbidno uvek zanimljivije od životnog?

Napomena: Od 300 sačuvanih SMS-ova u mom telefonu, koji sve ovo vreme crkava i već 7 ili 8 puta sam ga palio samo da ove poruke iz njega prepišem, dakle, od 300 poruka, mislim da je bar 50 stiglo od Jovana.

Poruka četvrta

Tanja (prof. srpskog iz srednje): Samo da znaš da te se Ceca odmah setila. Kaže: pa ja imam njegovu sliku.. Odvalila se kad je videla knjigu. Sve su htele da vide knjigu, ali im je bilo neprijatno da drže.. FALUS i slično u rukama.

Napomena: Tanji šaljem linkove kao i svima vama. Stiže da ih pročita ponekada. Troje dece, posao, nemoguće je, kao što bi meni bilo nemoguće da večeras pišem, i sutra koliko-toliko životan da ustanem, posle srpskog marketing menadžera, bez ovakvih SMS-ova. Juče sam sa njom sedeo na kafi. Prvi put u životu, kao, da dobijem bar neku povratnu informaciju, liči li to nečemu, sve to, i sve ovo ovde. Jednom smo se slučajno sreli u školi, kad sam se zapošljavao pa vadio dokumenta, da ne moram sa fakulteta da ih uzimam. Da ne moram u studentsku koja je bar 20% razloga zašto sam otišao odande, i šalteri drugi.

Na kafi je prvi put čula da sam u međuvremenu i roman napisao, i štampao. Još u srednjoj našla mi je izdavača, za neku drugu knjigu. Izgubljenu negde, 60 strana kucanih na pisaćoj mašini kojoj ne radi slovo a. Bio sam malo nervozan, ko je taj tip što me zajebava pa kasni sa odgovorom nedelju dana: Znate, i ja sam onog jutra kada sam Vam knjigu doneo, kasnio na posao, i odbili su mi te sate da mi plate, ali sam ispoštovao dogovor. Radio sam tad na gradilištu u Cara Dušana u Beogradu. Skoro sve dnevnice sam uveče ispijao par desetina metara dalje u Skadarliji, kao sa gelom za kosu, kao u svetlo i čisto obučen, kao klinac kao i svi za stolom, pa sam ujutru opet na posao odlazio. Crep i cigla. Nema rukavica jer ti onda smrde šake ko noge, pa kako ćeš uveče u grad? Uštedeo sam tad za CD kod SKC-a. Use Your Illusion I - original! Oh da. Sa njega sam uveličavao i crtao posle na zidu amblem koji je do pre godinu dana u mojoj sobi stajao.

U tom romanu koji sam objavio, Falust se zove, i prijatelji i sestra moja čijem mužu pravimo sajt, platili da se odštampa pre tri godine, ima scena kako slušam taj disk i skidam crtež sa zida. Posle kafe sa Tanjom prošetali smo se Knezom do knjižare, i tamo, na polici, stajao je jedan primerak. Kupila ga je. To je taj FALUS koji koleginice nisu htele da uzmu u ruke.

A Ceca? Ceca je Svetlana, profesorka građevinskih konstrukcija. Retko šarmantno stvorenje. Godinu dana pre onog gradilišta otac mi je tražio da mu nacrtam neko stepenište, kako se računa i to... treba negde da zida. Uzeo sam dvogodišnji udžbenik konstrukcija, malo bistrio i skontao, i uradio. Mesec dana kasnije, kada smo krenuli u školu, stepenice su bile tema celog polugodišta. Prvi grafički rad uradio sam u tri primerka. Kao menjao sam stil i boje, ali, Ceca je naravno znala. Četvrti primerak sam uradio za pare. Još sam se čudio što bi neko to platio 8 dinara. Rekao sam osam jer je toliko koštao CD kod SKC-a, bugarski pirat, oni čuveni koji i danas rade, Vrana, muzika iz filma. Taj sam crtež nacrtao na zidu dva meseca pre onog Guns-a. Nestali su pod gipsanim pločama u istom danu, pre godinu. Sava ih zazidao kao njegov kolega Rade neimar nesrećnu Gojkovicu u Skadar, pre vekova.

Uglavnom, stepenice su mi se tad smučile i nijedne više nisam nacrtao ni na jednom času do kraja polugodišta. U dnevnik su pisane jedinice. Onda je došao kontrolni. Četvorku sam dobio. Jedini. Onda je došao pismeni. Pet sam dobio. Jedini. Onda je Ceca povukla pet ili šest horizontalnih crta preko onih kečeva i zaključila četiri. Lik iz prve klupe se bunio kako to nije u redu, on radi sve, cele jeseni, i sad će imati isto što i ja. Ceca je rekla da i njoj to smeta, ali šta će... Lik nije želeo da odustane. Smešno je bilo. Ceca je, kao i sva retko šarmantna stvorenja, imala herca za Solomonsko rešenje: Mladene, aj izlazi na tablu, i ti izlazi, podelite tablu na pola, prvi nek crta... Lik je rekao da neće da odgovara. Kad je odbio da mi se pridruži pred tablom i peti put, Ceca mi je rekla da se vratim na mesto, a njemu je zaključila tri.

Proteklih nedelja sam napisao tekst o stepenicama na 16 strana gusto kucanog A4 formata. Zapravo, uradio sam tek skicu, ono čega sam, u satima posle onakvog posla, mogao da se setim, i imao snage da pratim gore-dole, po stranama. Sad treba da ga razbijem na poglavlja, nacrtam šeme i preseke, detalj poneki, i pogledam i neku literaturu ako ima, mada sumnjam, bar na srpskom da je ima. Na Internetu je nema sigurno, na srpskom. Uskoro će je biti.

Poruka peta

Mladen (drug iz Mladenovca, vreme nepoznato): Znači, da te ne čekamo?

Napomena: Treći mu je dan slave, Vidovdana. U subotu smo bili na Tenesiju, privatnim bazenima kraj Mladenovca, na obroncima Kosmaja. I Jovan je bio. Uveče na žurci. Odlično mesto za žurku. Piće besplatno. Bojan je častio. Ne znam da li su se oni ljubili sa nekim to veče. Ja nisam. U bazen nije ušla nijedna devojka. Toliko o tome zašto. Zašto se nisam ljubio i zašto pišem o Americi tako često.

Zašto je ovaj blog tek skica sebe samog?

Ovo su samo očešane priče iz pet poruka u zaboravljenom telefonu u jednom danu kada sam imao emajlirani kontakt sa srpskom varijantom marketing mendžera. U njima nema majstora kom je malo falilo da leti sa krova u Cara Dušana u Beogradu i fizikalca koji se na krov prvi put popeo u životu videći kako stoji crep u mojim rukama, nad glavom majstora, kog je Majstor Sava, jedan dan kad je svratio na pet minuta, učio kako da zida zub iza kupatilskih vrata od 7cm, a ja taj tren nisam video i uveče, između posla i grada, pričao za večerom oduševljen detaljem pune cigle vertikalno postavljene preko tri horizontalna reda, pa prevezane tročetvrtinkom, što će reći, sedam puta brže i sa deset puta manje otpada od lomljenja četvrtinki i tročetvrtinki u školskim primerima.

U njima nema paralela sadržaja romana onog izgubljenog koji se zvao... u jbt... nemoguće... ja sve pamtim... znam da je bilo tri reči... Priča, ili Roman o seksu, ljubavi i... ne ne... o nečemu, ljubavi i spermatozoidima, ali mislim da je Beograd bila prva reč. Ne znam. A ne znam ni da li je bio roman ili priča o... Ne znam. Dakle, nema ni tih paralela sa Falustom. Nema ni Tanjinih komentara, o toj knjizi, niti o ovim pričama koje ste svi videli, ni o poruci kada je Olja umrla, nema ni ko je taj lik kom sam rekao da nema smisla,sa jednim od najvećih štandova na svakom Sajmu knjiga, u Beogradu. 

Ma nema ni Jocinih i Marinih i Mladenovih drugih poruka. Nema ni stavova, ni komentara, nema ničega, samo par skica. Nema ni onog čija je gitara, ni onog ko će staviti na nju čivije, gazde kafane od koje je odustao posle jedne tuče, nas dvojica smo bili, i neki mali dizeli, čitava hrpa njih, i ja sam ujutru uredno držao čas crtanja, a nema ni toga da me brat jednog od tih klinaca sretao onih dana kada sam pio u Skadarliji i saznao čuo da me Tanja traži, da je našla izdavača, i da me je voleo. Nema ni one dvojice kojima sam radio grafički, i bez kojih me ne bi bilo danas ovakvog. Nema ni divan dan, sutradan posle Tenesija, sa jednim od njih, na placu sa druge strane Kosmaja, nema ni onog sa kim sam Kosmaj obilazio, ni Corse kojom smo i sad išli i u kojoj smo letovali. Nema ni drugog koji me ovih dana ganja da crtam i da pravimo sajt i zaradimo milione. Nema ni onog kome sam danas usput kupio vok i koji za logo treba da napravi kompletnu kartu i kom je zet pravio model za prijavljivanje patenta...

Nema ni fotografija, možda će ih biti kad budem stigao, niti mojih zidova koje pominjem, ni Save, ni Kosmaja. Nema ni italica, ni bolda, ni linkova (ka američkim devojkama na žurkama U bazenima, ka priči o ruži, o majstoru koji je kupuje, ranjavih ruku, ka tekstu o stepenicama koji ne mogu da završim zbog gluposti kojima usput moram da se bavim, ka fotografijama na myspaceovima i fejzbucima, nema), jer ne mogu baš toliko dugo i noćas, evo već je prošlo dva, da zijam u html. Toliko toga ovde nema čega bi moralo biti da je ovo blog jedan onako, kompletan.

Ovako izgledaju moje skice. Sutra ću morati da završim tekst po skicama srpskog marketing menadžera. Možda jednom, kad završim posao sa njima, stignem da napravim i taj tekst o stepenicama. Romane više neću pisati.

 



Komentari (4)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

margos margos 02:05 01.07.2009

Tvoje skice:

Opet ja pročitah u dahu - možda bi ipak mogao da pišeš romane?

PS Moraću da potražim ''Falust'':)
miloradkakmar miloradkakmar 08:48 01.07.2009

Roman

Romane više neću pisati.

Možda bi mogao da razradiš ovaj tekst i eto ti novog romana od oko 200 strana.
Okosnicu priče imaš, likove , takođe.. dodaš malo detalja i roman može u štampu.
mladen.mladen mladen.mladen 09:03 01.07.2009

a direktor Toma kaže

copy paste odgovora na moj kratki izvestaj o pomenute dve strane teksta i menadžeru

Pa, jebi ga, to je uspesan menadzer... :)
bocvena bocvena 01:06 04.07.2009

Kasnim!

Ali stižem da preporučim!
Toliko toga ovde nema čega bi moralo biti da je ovo blog jedan onako, kompletan. Meni baš kompletno. I zabavno.
Romane više neću pisati.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana