- Gde si krenuo ?
- Nigde .
- Po čega si pošao?
- Po ništa.
- Zašto onda ideš ?
- Da ne bih stajao.
/ Autor poznat samo autoru /
Čovekova potreba za stalnim kretanjem je starija od njega. Pre ljudskog bića kretala se materija, vazduh, svetlost, zvuk, planete, mikroorganizmi, pa nešto savršeniji oblici života, praživotinje... i tek onda čovekov korak postade potrošač njegove energije. Postade potreba i način da se prekrati vreme, prostor, reč, ćutanje... kako bi se stiglo do /ne/željenog cilja.
Kažu da sam kasno prohodao. Žuljao sam desnu polovinu zadnjice po kršu do negde dve i po - tri godine. Znao sam ja da hodam svojim nogama, ali mi se jednostavno nije dalo. Shvativši da i tako mogu da dođem do zamišljenog, nisam hteo u stojeći položaj, dok mi, kako kaže legenda o Miloradu, nisu zapretili da ću ostati bez one stvari i da me ni jedan devojčica neće pogledati. Kao da sam ja znao šta se radi sa pogledom devojčica. A, znao sam !? Legenda kaže, da je Milorad rođen na Miholjdan prve petice druge polovine 2o. veka, u gradskom porodilištu u društvu desetak devojčica. Prilikom prvog boravka u bolnici, zahvaljujući spomenutom “veslanju “ po kamenjaru, iz muške sobe prebegao je kod 12 devojčica gde je bio mažen i pažen do kraja lečenja.
Prva ozbiljnija, smišljena bežanija bila je kroz prozor sa dve metalne šipke, preko guvna, kamenih ograda i drača, do babe. Hteli da ga nauče kućnom redu, porodici, vezanosti za stalno mesto boravka, ali su izazvali suprotno. Što su oni više branili, kažnjavali, Milorad je brže i veštije bežao. Možda mu je to bilo u genima. Njegovi preci prevalili su, tokom 19. veka, stotine i stotine kilometara da bi se zabili u najnepristupačnije dinarske vrleti, kao neće nikuda odatle, a prva preka reč izbacila je nežnije, popustljivije, hajde i malo razboritije od kojih i Milorad vuče korene.
Gledajući na TV-u emisiju o ratovima, propsati Zemlje, čovečanstva, sin je izneo jednu simptomatičnu tezu o rešavanju svih ovozemaljskih zala. Reče: zamisli tata, da smo samo mi/oni koji nose naše prezime/ na zemaljskoj kugli, kako bi bilo lepo i mirno. Odgovorih: ne bi valjalo sine, možda bi se mi održali, ali nestalo bi zemaljske kugle i još ponešto u njenom svemirskom okruženju. Kasnije sam mu objasnio šta znači narav.
Počeo je da beži i otac. Potraga za boljim poslom i životom, kao da je bila moda tih 5o-ih i 6o-ih, sve učestalije odsustvovanje od kuće navodilo je Milorada na razmišljanje: zašto traži posao kada imamo vinograde, polja, smreke, puževe, ovce, bajame, smokve.. Tek kasnije je ukapirao kada su ga doveli u najravniju ravnicu. Ocu je bilo dosta bivstvovanja na jednom mestu u mnogočlanoj patrijarhalnoj porodici / pre je vladao matrijarhat, baba se brinula i pitala o svemu, jer su dedu ubili na kućnom pragu po dolasku iz zarobljeništva /. Razumeo ga je, iako nije mogao dugo da shvati, zbog čega posle tri godine, se sele davdesetak kilometara dalje. Zar tamo nije isto kao i ovde ?! Taman se uštosio, navikao na ekavicu, sneg, neke druge ljude koji čudno govore, pronašao kanal- jarugu, stvorio sebi mesto među vršnjacima .. počeo da gleda i razume devojčice koje su drugačije pričale.
U tom novom kraju promenili smo nekoliko stanova, ali sam u istom mestu završio osmoljetku, daleko od kuće nastavio srednjoškolsko vojno obrazovanje; najčešća vojnička boljka - upala zgloba - pomutila je maštu, život i pobudila novo pokretanje, bežanje od stvarnosti .. sve do susreta sa 27 gimnazijalki. To Milorada povrati, 27 svakodnevnih pogleda ulivalo je veru u postojanje, opstajanje, ljubav, sreću.. Pred kraj gimnazijskih dana, posle prepirke sa ocem, Milorad se ponovo dao u beg. Razlog trivijalan: da li sestri kupiti cipelice za malu maturu!? Odlučan da istraje u najnovijoj bežaniji tražio je posao, međutim niko nije hteo da primi svršenog gimnazijalca ni za portira- čuvara. U to vreme za njega su vladala neka čudna pravila, sa diplomom osnovne- može, sa diplomom gimnazije - ne može?! Pokušao je Milorad da se ukrca i na prekookeanski brod /sin isto razmišlja/ da ode što dalje, da vidi sveta i naroda, otvorila se pustolovina ... ništa, ni preko mora, a ne preko okeana. Jedino što je preostalo: knjigu u ruke i zdrav razum. Drugari ga i danas zafrkavaju da je preteča savremenog izbeglištva.
Bežao je Milorad i dalje: u radni odnos, u brak, u rat /bez puške pronalazio drugare/, u alkohol … i vraćao se …bežao je u reč, u stih, u knjige, u snove… Za trenutak je prestao da beži, pomislivši da je dosegao istinu, kad ono započeše da beže ka njemu.
Svi iz rodnog kraja, kojima je svake godine išao u goste, sjatiše se u njegovom dvorištu, u samo jednom danu. Milorad je zanemio. Doneli mu kamen, grudvu crvenice, čatruna i miluna, kukomara, našlo se u prikolici, autu .. doneli mu priče koje su se neprestano o njemu ispredale.
Poslednji Miloradovo beg je na ovaj blog, na list hartije, među misli i reči stisnute između mozga i srca … u sebe.
Napomena:
“Kretanje (u fizici) je promena položaja nekog tela u odnosu na neko drugo telo. Kretanje je glavna osobina materije i sva materija u prirodi se nalazi u stalnom kretanju. “