Posmatram ih kako ulaze u sudnicu nasmejani, otpozdravljaju masama, hoda naglašeno uspravnog. Jedan na izlasku iz kola poručuje da će pakao pratiti svakog ko se usudi da im se nadje na putu. Drugi gricka čačkalicu. Crno-beli snimak ne otkriva nabore na njihovim, besprekorno ispeglanim telima.
Na fotografiji (levo - šerif, Lawrence Rainey; desno - zamenik šerifa, Cecil Price - "the man who can cope with situations that might arise." članovi klana)
ležerno zavaljeni, teći i četvrti i kesa duvana „red man", čak četiri hemijske u džepu i razvezane cipele. Čini se da se i ovi iza podjednako dobro zabavljaju.
Al', ne bih o tome. (o tome možete pročitati ovde)
Emisiju o gore pomenutom slučaju nisam odgledala od početka, tako da ne mogu reći kako se zove čovek o kome bih da pišem.
Pretpostavljam da je njegova veza sa slučajem ta, što je i on (kao i Michael, James i Andrew), verovao da bi svi ljudi trebalo da imaju pravo glasa, kao i da su se poznavali.
U jednom trenutku, snimatelje vodi na prašnjavi put i, izlazeći iz kola, prvo pogledom kao da traži nešto u prašini, a onda zagledan u nebo, kaže: „Evo, ovde su ih doveli."
Snimak se prekida. Ne vide se ljudi, samo auto kako ide nekuda kroz noć. Nastavlja: „Pitam se koliko li su samo bili uplašeni..."
Ovaj moj bezimeni čovek je jedan od mnogih, koji su godinama pokušavali da slučaj miburn dobije nekakav epilog. Posle izricanja presude je vidno uzbudjen rekao da oseća kako se teret istorije podiže sa njegovih ramena.
A meni je ostalo da razmišljam o fenomenu mržnje kao matrici koja se ponavlja, ali i o fenomenu čoveka koji kaže:
„For to be free is not merely to cast off one's chains, but to live in a way that respects and enhances the freedom of others."
"If you talk to a man in a language he understands, that goes to his head. If you talk to him in his language, that goes to his heart."
Ako imate strpljenja...
Smatram velikom slabošću i stvarno bih bio potišten kada bih sve ovo što osecam, morao da ti objašnjavam hudim jezikom čoveka: rečima sumnjivim, rovitim, razjedenim i nekorisnim.
Postoje svakodnevne, sasvim obične stvari, koje su mnogima tajna.
"Najčvršća vrata su ona koja su širom otvorena", kaže jedan prastari zapis sa Tibeta.
Postoji govor koji će neko otkriti sutra, a možda niko nece ni pokušavati da ga otkrije. Ali ti ga već sada moras obuhvatiti mislima.
Jer to je jezik značenja, a ne dijalekt naziva.
Postoje kulture gestova, disanja ili vida. Postoji vreme vremena i prostiranje prostora. Postoji lepota lepote. Postoji istina istine, stvarnost stvarnog, volja volje i moć moći. Postoji kretanje kretanja, razmišljanje razmišljanja... postoji i ljubav ljubavi, sine moj.
Sve se redje usudjujem da izgovaram reči, jer uvek znace drugo nego što ja to želim.Sve dalje su od govora i teško ih razabirem u šumovima beskraja. Tkivo tetovira na tkivo otiske nasledja. Takvo je moje ćutanje s tobom ove noći. Opnu po opnu, ljisku po ljusku, sluz po sluz, zamor medju nama civilizacije protozoa, epohe virusa, celije stena i vazduha, i uštavljena koža vode i večnosti. To je kao da se sporazumevamo u svim vremenima, sada iz ovog trenutka, u kojem smo se zadesili... Pišem umesto tebe Snežani i Alisi. Šaljem telegrame Pinokiju i Malom Princu. Javljam se bar jednom dnevno telefonom Galebu Dzonatanu Livingstonu i Pepeljugi. Ali ni reči odgovora. Znači da misle na nas.
Ko zna glasove misli, retko kada se oglasi glasom govora. Ljudi se poštuju rečima a vole ćutanjem.