Bih ja, ali ne ide. Ovaj tekst se otrze danima.
Pretvorio se u mali kolaz, malo veci od razglednice, juce sam ga, konacno, ispljunula, a danas, mrzovoljna, umorna, pod oblacnim nebom, nikako da krenu reci. Vecernja kafa na terasi, pred zalazak sunca, me oraspolozila, kao i uvek.
***
Volim tu kafu na ravnom krovu stare arapske kuce, kad okrenemo ledja suncu koje pada u more i posmatramo kako kosi toplo zuti, skoro crvenkasti zraci padaju na okolne zgrade. Danas je bilo oblaka, sto je jako neobicno za Tel Aviv u toku leta. Osvetljeni poslednjim zracima ti oblaci su izgledali kao nacrtani, kao da ih je nepoznati hiperrealista naslikao vestom rukom na plavom nebu.
Na dzamiju sa zelenom kupolom smo vec navikli, na zelena svetla upaljena na minaretu pred vecernju molitvu i na poziv imama preko razglasa za pocetak molitve. Jedno vreme je stariji Arapin ziveo u stanu do nas, i cesto nas budio u cetiri ujutro kada bi zureci lupao vratima da stigne na molitvu. Juce smo ga sreli u povratku sa plaze, razmenili par recenica sa njim, covek se doterao za posetu dzamiji petkom i pozeleo nam Shabat shalom.
Prednost Jafe, skromne cetvrti u kojoj zivimo okruzeni arapskim porodicama, raznim umetnicima, levicarima i studentima, je sto se ne postuje strogo Shabat, za razliku od jevrejskih delova grada. Otvorene su prodavnice i mali restorani, ljudi cirkulisu, voze kola, pricaju, nema mirnoce svetog dana odmora.
***
Nisam htela da pisem o tome, reci me ne slusaju, pobegle su svojim putem za mojim mislima.
Htela sam da pisem o razmisljanju i premisljanju i komplikovanom procesu donosenja licnih odluka.