Obećala sam sebi da više neću da okrećem glavu jer me se ne tiče. Zato ću vam prepričati šta se desilo. Treba nešto da uradim, i pitam se šta uraditi?
Situacija je sledeća: šetamo prijateljica i ja, sinoć. Najzad veče bez kiše, prijatno za šetnju, ljudi izašli – stari, mladi, deca. Malo mesto pa se uglavnom svi poznajemo. Stanemo, pozdravimo se, popričamo. Mesto dešavanja - sportsko-rekreativni kompleks, ili kako se to već zove, uređeni deo grada sa sportskim terenima i raznoraznim zezalicama za decu.
Prolazimo pored trambuline, one naduvane, po kojoj deca skaču. Odjednom, kao grom iz vedra neba, jedan urlik se prolomi tišinom. Trgnusmo se na trenutak, i okrenusmo za glasom. Čovek iz obezbeđenja, vidno obeležen onim fluorescentnim prslukom, žurnim korakom se kretao ka trambulini, vičući koliko ga grlo nosi. Zastajemo da vidimo o čemu se radi. Trambulina ima „zidove“ na koje su se dva starija dečaka popela. Dečaci brže bolje silaze, a čovek nastavlja da urla na njih, takvim psovkama i tiradom epiteta tipa: majmuni, kreteni, stoke i sl. Bilo je tu još nekoliko dečaka, koji se uplašeni razbežaše kud koji. Čovek, zadovoljan jer je sačuvao društvenu imovinu, okreće se i vraća svojim prijateljima, pogledavši nas na trenutak, onim ponosnim pogledom – eto, tako se čuva red i mir. Mi sablaznute stojimo još par trenutaka i nastavljamo, gledajući se bez reči. A onda počinjemo razgovor. Osuđujemo ga, naravno, ali šta smo uradile, ili bolje reći šta smo mogle da uradimo? Sve se tako brzo desilo, našle smo se tu same, nismo stigle da odreagujemo. Pitamo se ima li on decu? Da li se tako ponaša i prema svojoj deci? Onda kažemo da su nam deca nevaspitana. A ko je njega tako vaspitavao? I šta vi mislite, može li se prevaspitati čovek od 40 i više godina?
Šta sada da uradim? Da odem da ga prijavim? Hoće li me i tamo samo pogledati i naći opravdanje – to su huligani, oni lome i uništavaju. To je trambulina za malu decu, koju tu dovedu roditelji i stoje pored njih dok se deca zabavljaju. Reći će mi da on samo radi svoj posao, a to što psuje, viče – tako mora, jer deca su kriva, uteraj im strah u kosti pa sledeći put neće. A ako se pojave ponovo, možda ih i išamara, išutira pa se više neće setiti da ruše, jer to su mali huligani. A sutra će postati veliki huligani, koji će se ponašati još gore nego ovaj čova koji čuva red i mir...
Jedno sigurno znam: da je umesto prijateljice pored mene bio prijatelj sa većim telesnim proprcijama, ovaj bi „redar“ dobio bar lekciju o lepom ponašanju.
Postoji li zakon kojim se reguliše i kažnjava ovakvo ponašanje? Kome da ga prijavim? Da ga dam u medije? Treba li uopšte da se mešam i uludo gubim svoje dragoceno vreme, i sebe izlažem nepotrebnim problemima? Možda me taj isti sutra sačeka u mraku i propusti kroz šake? Hm... opet mi duša nije mirna...