Sebicni ljudi i njihove pogurene senke

dragan17 RSS / 25.06.2009. u 23:38

Deca ne treba da imaju svoju sobu. Ne treba da budu svoji na svome cak ni nocu, ne treba da razvijaju taj strah od neposedovanja i ne treba da uce od malih nogu kako biti sebicni gad kad porastes (MOJA soba, MOJA igracka, MOJ stan, MOJE zasluge, MOJ auto, MOJ posao, MOJ zivot, MOJE!)

Deca ne treba da razmisljaju o buducnosti. Sve dok ih ta blentava i posesivna buducnost ne stigne i ne hipnotise da pomisle kako se ceo dotadasnji zivot krecu ka njoj a ne zapravo ispred nje.

Deca ne treba da cute i razmisljaju, deca treba da torocu, da vriste, da pevaju, sve sto im padne na pamet da izgovore, ni jednu misao da ne ostave u sebi da je iskustvom pokvare. 

Deca treba da placu kad ih boli, deca treba da placu i kad druge boli; samo tako ce nauciti da se zajedno sa drugima i smeju, onda kad nikog nista ne boli ali i kad slatko boli (recimo vreo puding od vanile slatko boli).

Dobra deca treba od malih nogu da rade na aperkatu, manje na klasicnom, vise na verbalnom, ali oba treba da imaju u pripremi; za buducnost.

Deca treba da jedu lubenicu bez seckanja, krisku u ruku i jedi. Bez nekog posebnog razloga, cisto da bi se sto vise usvinjili i uflekali. Sve dok se i trepavice ne umazu nije dovoljno.

 

Odrasli su barabe, njima nista vise ne moze da pomogne. Zmure na oko kojim gledaju sebe, bulje na ono drugo. Kradu snove, sto ne ukradu pokvare, sto ne pokvare uprljaju. 

Sad idem da spavam u NASOJ sobi koju sa zadovoljstvom delim, a ranom zorom cemo da jedemo lubenicu rukama. (posle toga je obecala da mi popegla odelo, mene mrzi ima vec par godina) 

 



Komentari (0)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana