...ponavljački blog.
a uz to je i konfuzan.
tako da...izvin'te.
"Najstrašnije od svega - ne raspravljamo o uzrocima mržnje, već se opredeljujemo o posledicama mržnje, tražimo opravdanja i zakonske mere za mržnju, izgovaramo čuvene laži o «ravnoteži mržnje, ravnoteži ekstrema» i time gradimo kobajagi politiku i kobajagi društvo."
Ne podnosim nasilje.
U bilo kom obliku.
Ne volim ni svadje i sve ono što izranja prilikom istih.
Svaki put me oblije neki hladan znoj i lepo osetim kako mi se srčani mišić pregreva. A u stomaku mi se zgči nekakva pesnica i vrti. I ništa od toga se ne dešava meni - ja sam samo slučajno tu, pa ipak, moje telo reaguje.
Svaki put.
Izvlači iz nesvesnog informacije i mota, neki svoj program.
Ne volim slave, svadbe, rodjendane, usiljena ljubljenja, uparadjeno sve, bele čaršafe i brdo hrane. Umaraju me lica koja kao da se specijalno pripremaju za taj dan, sa svojim specijalno odabranim materijalima koje trpaju na moje platno.
I sklanjam se.
Uglavnom provodim vreme s klincima. Mlatim nešto, njima to bude zanimljivo, pa mlatimo zajedno. I bude mi lepo.
Tu se uvek nadje i neki ponosan roditelj ili roditeljica, pa jadno dete mora da recituje, a ja im posle pričam kako je bio jedan što je vuko po gradu neku jadnu mečku sa ogromnom mindjušom, i to.
Onda me oni malo čudno gledaju, a mi nakon epp-a nastavimo da mlatimo.
Priznajem,
ovaj uvod mi i nije nešto - dugačak, konfuzan... ni meni nije leg'o, al' je uvod.
u priču o licemerju.
U priču o nama velikima, koji uglavnom mlatimo praznu slamu a bogme i nešto drugo (za razliku od onog lepog mlaćenja opisanog gore), i stalno bre nešto tražimo, nikad nam nije dovoljno, sve nam nešto fali, i sve je neko drugi kriv, a mi smo sve to lepo hteli, ali avaj... I da, u naše vreme je uvek bilo bolje.
U priču o tome kako sam se tukla kao mala - početak ovekovečen zadovoljstvom koje sam osetila izbijanjem zuba nekoj tamo (doduše, mlečnog i verovatno klimavog), a koja je baš volela da me maltretira, i zabezeknutošću vinovnika ovog dogadjaja koji su svi po komandi prestali da se druže sa mnom. Ali samo na trenutak. Posle sam postala glavna.
Pa da, niko ne voli slabiće.
Tako sam ja to ukapirala.
I intermezzo, pa da nastavite sa sablažnjavanjem - tukla sam samo kada sam bila izazvana, gotovo u samoodbrani. I uživala sam, prvi put u životu u nečemu što mogu sama da kontrolišem.
Umela sam i da se svadjam. I uvek u samoodbrani. I uvek jer je postojao neki jak razlog.
Jesam li već pomenula da ne volim nasilje i svadje?
I kakve veze ima sad pa licemerje i svadje i tuče i samoodbrana i kontrola i snaga i popularnost i deca? Da pokušam - svakakve.
Pre otkrovenja koje sam izbijanjem dotičnog mlečnog osetila, bila sam jako povučeno dete. Klinci su me često zezali nekad i fizički doterivali, a meni je bilo zabranjeno da uzvraćam, pa nisam - tako me je jednom prilikom, ćerka prijatelja mojih roditelja bola olovkom, a ja sam samo sedela tamo gde mi je rečeno da sedim i plakala.
Ali tiho. Odrasli su večerali.
Ne, ovo nije ispovest.
Sad kad razmislim, ta mala bez zuba, njen ćale je alkos. Težak. Udala se posle, sa nekih 14 godina i otišla u zemlju čokolade. Tata alkos se složio sa odlukom i potpisao.
Ne volim kad mi se ljudi unose u lice. Ne volim kad mlate rukama i viču. Nekad, kad mi u susret ide gomila nečega što moj mozak skenira kao pretnju, predjem na drugu stranu.
To što sam se tukla omogućavalo mi je da prestanem da se bojim. Tako je meni to tada izgledalo. Odjednom, bila sam hrabra, spremna da branim druge i te gluposti.
Strah ume tako lepo da vas zavara. Pritaji se i čeka povoljan momenat. I vi, posle x vremena (ako imate sreće) shvatite da ta druga, unapredjena verzija, zveči od praznine i da je bol još uvek tu.
I opet, ako imate sreće, naučite i da ne morate baš uvek da postavljate gard. Da ima ljudi koji bi samo da vam daju sebe. Da ljubav nudi neke druge vidove borbe i odbrane i da... leči. Sporo, ali leči. Da taj vicious circle ne može niko drugi da prekine umesto vas.
Ali, za to je potrebno da krenete nekim drugim putem.
Da li je moj detinji život uticao na izbor onog što danas radim? Verovatno. Verovatno sam zbog toga, kako to braća Englezi kažu - more alert, verovatno i previše razmišljam o svakom detetu pojedinačno. Verovatno zbog toga stalno skeniram klince. Verovatno sam zbog toga, iz čisto subjektivnih razloga, uvek na njihovoj strani, jer verujem u mogućnost promene.
Decom se morate baviti aktivno. Deca nisu dekor u vašim životima. Nasilje nad decom nije samo kada to dete bijete. Nasilje je i kad ih zanemarujete, postavljate zahteve, a njihova jedina svrha je da na iste odgovore. Nasilje je i kad nemate vremena da se detetom bavite i kad mislite da to što je odlično znači da ste vi odradili vrhunski zadatak. Nasilje je i kada vaše dete mora da bude najlepše i najbolje i kada mu ne ostavljate mogućnost za grešku. Nasilje je i kad se ne trudite da objasnite zašto. Nasilje je i kad trpite nasilje zbog deteta i kad koristite to dete za neke više ciljeve. Nasilje je kad nekoj klinki ispadne telefon (najlepši, najbolji i najskuplji) i onda počne da plače, jer će majka da je „ubije". Nasilje je i kad dete ne sme da se upusti u novo, jer se boji neuspeha, a vi to ne primećujete. Nasilje je i kad moj prijatelj čuje da vaspitačica (u jaslicama) kaže detetu da umukne. Nasilje je i kad ne prepoznajete ili ne želite da prepoznate problem, već uporno odbijate da prihvatite tu mogućnost, jer... Nasilje je i kad pretite detetu da će da ga odnese mesec i da babaroga samo što nije. Nasilje je i kad stežete ruku detetu, istovremeno se smešeći i uljudno otpozdavljajući ljudima na ulici. Nasilje je i kad vaše petogodišnje dete ne zna šta je lisica. Nasilje je i kad pitate dete za šta mu služi glava. Nasilje je i kad vaše dete nikako da poraste. Nasilje je i kad terate dete da nekog poljubi. Nasilje je i kad ne prihvatate da vi učite od dece. Nasilje je i kad ne znate šta znači reč: autoritet.
I napisah skoro kod margos - imamo tako puno vremena da nešto uradimo, a zapravo tako malo.
Tvrdim:
Ne možete silom naterati nekog da bude dobar.
Silom ga samo učite da će doći njegovo vreme kada će istu moći da upotrebi.
„Mnogo je lakše živeti sa decom koja vas se boje nego sa onom koja vas vole. Hoću da kažem da sa onom prvom imate mirniji život, jer, kad vas se boje, deca ostaju na pristojnoj udaljenosti od vas."
p.s.
Za kraj, da ne bude da je samo uvod konfuzan.
Zbog radova na kući koje smo imali pre par meseci, naše dvorište je ličilo na skladište betona, gvoždja i djubreta. Nakon čišćenja, sve smo izriljali i zasadili travu. Seme je bilo extra-super-fantastično i trava nije nikla svuda. Na mestima gde je ostala zemlja, postepeno se pojavljivao korov.
I tad mi (ponovo) pade na pamet kako je uvek i sasvim dovoljno da ništa ne učinite.