Ovaj blog ne poseduje format koji bi bio poželjan, kako bih mogla da izrazim fascinaciju likom i delom Fride Kalo. Pokušaću ukratko, što je vrlo teško, da opišem, citiram i prepričam, barem one delove njenog dnevnika koji su na mene ostavili najjači utisak.
Moje teme jesu moja razmišljanja, moja duševna stanja, moje reakcije na život.
Ovim rečima, vrlo jednostavno je opisala svoje stvaralaštvo za koje nije ni znala da predstavlja nadrealizam dok joj to njen prijatelj Breton nije saopštio, za koga je njena umetnost „nalik na bombu obmotanu svilenim trakama".
Jedna od njenih reakcija na život - zabeležena u dnevniku koji sadrži ne samo njenu zapisanu intimu, već i nacrtanu, ispreplitanu bojama revolucije, patnje, bola, čežnje, ljubavi - koju bih da izdvojim:
Svako samo funkcioniše... odnosno deo je jedne sveopšte funkcije. Život prolazi, i utire staze, koje se ne prelaze uzalud. Ali niko se ne može "svojevoljno" zaustaviti kako bi se poigrao na stazi, jer tako prekida ili remeti sveopšte, atomsko putovanje. Otuda potiče nezadovoljstvo, otuda očajanje i tuga. Svi bismo želeli da budemo zbir a ne pojedinačni element. Promene i borba nas remete iscrpljuju nas jer su stalne i izvesne, tražimo predah i "mir" jer se približavamo smrti koju proživljavamo svake sekunde. Krajnosti se spajaju i ništa novo niti aritmično ne otkrivamo. Sklanjamo se, letimo u iracionalno, u magijsko, u nenormalno, iz straha od neizmerne lepote onog što je istinito, materijalno i dijalektično, onog zdravog i snažnog - svidja nam se da budemo bolesni da bi smo se zaštitili. Neko - nešto - nas uvek štiti od istine - Naše vlastito neznanje i naš strah. Strah od svega - strah od saznanja da nismo ništa drugo do vektori pravci konstrukcije i destrukcije da bismo bili živi, i osetili teskobu od isčekivanja sledećeg minuta i učestvovanja u zamršenom toku usled neshvatanja da smo usmereni ka samima sebi, posredstvom miliona bića - kamenja - bića ptica - bića zvezda - bića mikroba - bića izvora ka nama samima - raznolikost jednog i nesposobnost da se utekne u dvoje - u troje u večito itd. - radi povratka u jedno. Ali ne u zbir (ponekad nazvan bog - ponekad ljubav - ne - mi smo mržnja - ljubav - majka - dete - biljka - zemlja - svetlost - munja - itd. - oduvek - svet darodavac svetova - univerzuma i ćelija univerzuma
Čak!
Frida svoju intimnu ispovest počhinje da beleži 1944. godine, usled pogoršanog zdravstvenog stanja zbog čega je bila vezana za krevet i piše je sve do same smrti, 13. jula 1954.; uporedo i slika - ličnu patnju, bol - pre svega fizičku bol.
Kroz čitav zapis se provlači "proždrljiva" ljubav prema slikaru Dijegu Riveri, za koga je se dva puta udavala i koji je predstavljao centar njenog postojanja što se najsnažnije ogleda u sledećim rečima:
Nikada niko neće saznati koliko volim Dijega. Ne želim da ga išta povredi, da ga išta uznemirava i oduzima mu energiju koja mu je potrebna da bi živeo. Da bi živeo kako je njemu volja. Slikati, gledati, voleti, jesti, spavati, biti sam, biti okružen društvom, ali nikada ne bih volela da bude tužan. Kada bih imala zdravlje podarila bih mu ga u celosti, kada bih imala mladost celu bi je mogao uzeti. Nisam samo tvoja - majka-.
Pored opsesivne ljubavi prema Dijegu, Frida je imala afere - kako sa muškarcima, tako i sa ženama. No, Dijego je bio i ostao njen centar, i ..., ako je se dešavalo da mu prebacuje njegova neverstva, onda samo ona koja je smatrala njemu nedostojnim.
Revolucionarna Frida se smehom i provokacijom nosila s predrasudama i suprotstavljala se nadmenošću drugih. I ona i Rivera su imali jevrejskog porekla u porodičnim stablima. Izdvojila bih deo koji opisuje hrabro poigravanje poreklom:
"Ima li veće drskosti od onoga što su oni učinili: pri ulasku u jedan američki hotel, kada je u mnogima od njih bio zabranjen pristup Jevrejima, prijavili su se na recepciji (deset godina pre nego što je Laura Hobson, u romanu Džentlmenski sporazum, obelodanila ovaj oblik doskriminacije) kao bračni par Rivera, Mojsijeve vere? Zar ne govori dovoljno o njihovom smislu za šalu pristanak da večeraju sa čuvenim antisemitom Henrijem Fordom; razgovor su tom prilikom započeli pitanjem: "Gospodine Ford, da li je tačno da ste Vi Jevrejin?"..."
Smrt je jedna od tema sa kojom se Frida detinjasto poigravala, dok je se iste istovremeno plašila, sve u zavisnosti od trenutka njenog duševnog stanja:
" Smrt kojoj se toliko podsmevala, ali koje se i plašila, kraj za kojim je toliko žudela, ali mu se i hrabro opirala sada se nadvijaju nad njom. Malo je bilo umetnika hrabrih da ilustruju svoj odlazak, a još manje onih što su morali da se suočavaju sa smrću u tako dugom periodu. Frida je to najbolje objasnila: Ja nikada nisam slikala svoje snove. Slikala sam samo svoju vlastitu stvarnost."
Leposava Milošević-Sibinović na samom kraju knjige, govori o Fridi kao ikoni meksičkog slikarstva:
"Upoznavši delo Fride Kalo i meksički kult odlaska sa ovog sveta, manje se plašim smrti koju ona ismeva nazivajući je Zubata Prostakuša, Kicoškinja, Ćelava. Volela je panteističkom ljubavlju Majke Zemlje, na čudan način objedinila je čulno i spiritualno i ostavila večiti zračak nade: Drvo nade, ostani uspravno."
Nema ničeg vrednijeg od smeha i (prezira). Snaga se krije u smehu i napuštanju sebe, biti (okrutan) i lepršav. Tragedija je nešto najsmešnije što "čovek" ima ali sigurna sam da životinje, iako "pate", ne pokazuju svoju "muku" u otvorenim "pozorištima" niti u "zatvorenim" ("domovima"). I njihov bol je izvesniji nego ijedna slika koju bi čovek mogao zamisliti ili osetiti kao sliku bola.
P.S.: Dnevnik Fride Kalo je poklon iz 2007-me: Merry Christmas, Love, Nina - 2007. Belgrade.
Tek sam skoro pronašla vremena za čitanje ... Tnx. Nina.