Ševe li se u dokumentarcu Menjam ženu?

Iskreno sam razmišljala da li je ok da na oko neozbiljnu temu i pitanje: ima li seksa u avionu, pardon u reality show programu Menjam ženu postiram ili ne.

Međutim, pogledajte bar jedan ovaj dokumentarac i pre nego se ispovraćate, procitajte sledeći tekst:

ŽENA I NACIONALSOCIJALIZAM U NJEMAČKOJ 1933 – 1945
Dennis GRATZ
DVADESETO STOLJEĆE bilo je najkrvavije stoljeće u povijesti čovječanstva. S jedne strane žigosano svjetskim, u svojoj totalnosti apokaliptičnim ratovima, čije su se žrtve brojale u desetinama miliona, moralno upropašteno genocidima, fašistoidnom nacionalizacijom, rasnom i spolnom diskriminacijom, vjerskim i tehnološkim fundamentalizmom, svim mutacijama terorizma i reakcionarnog šovinizma, uopće neprekidnim i radikalnim (i, na nesreću, prečesto u nasilju kulminirajućim) turbulencama na društvenom i političkom planu, ono s druge strane sigmatizira svojevrsan prodor u vitalizaciji svih u čovjeku inherentnih humanih procesa, rasplinjući se u nepredvidivom samoupravlja-nju globalnog kaosa kojem, izgleda, nema izvjesnog kraja. Pritom među najvažnijim i najradikalnijim razvojima u posljednjih stotinu godina zasigurno se smije izdvojiti i onaj na polju prava spolova, tj. ona transformacija ideja unutar revolucionarnih dostignuća na polju ljudskih prava koja je doprinijela izjednačavanju položaja žena u odnosu na muškarce.
Za ovaj razvoj simptomatična činjenica je da je inicijalni poticaj ka naučnoj i faktičkoj realizaciji spolne ravnopravnosti došao iz onih trinaest mračnih godina vladavine Adolfa Hitlera i njegovog koncepta nacionalnog socijalizma. Koliko god ovakva tvrdnja balansirala s elementima paradoksa, ona je itekako istinita. Kritike rado zaboravljaju da ovaj proces, naime, nije bio planiran niti je očekivan kao ishod. Nacistička Njemačka se u svojim društvenim okovima rasizma i šovinizma ispostavila kao idealno čvorište progresivnosti čiji su socijalno-psihološki elementi, posebice u ratnim godinama, radikalno izmijenili položaj žene u društvu.
Šta se podrazumijeva pod neželjenom transformacijom? Kata-
klizmična nacionalizacija Njemačke u periodu od 1933. do 1939. (period Hitlerovog unutrašnjeg i vanjskopolitičkog uspona prije otpočinjanja Drugog svjetskog rata) u potpunosti je transformirala njemačku ženu u objekt-rasadnik nove arijevske rase, te time uništila sve socijalne veze zasnovane na privatnosti, tradicionalnim obiteljskim vrijednostima i prirodno uslovljenim odnosima na relaciji muškarac-žena, situirajući je u nasukani položaj pobožne domaćice, tj. brižne majke njemačkom narodu. No, neočekivani preobrat slijedi u periodu rata (1939-1945), u kojem fokusiranje aktivnosti njemačke žene iz pozicije majke u poziciju radnika u ratnoj industriji odjednom faktički ostvaruje njen željeni okvir ravnopravnosti tj. ukida bilo kakve patrijarhalne barijere podjele, te time nevjerovatno ubrzava procese egaliziranja i priznavanja ravnopravnosti u poslijeratnom periodu. Smisao ovog teksta je da pokaže kako je jedna ekstremna polarizacija spolnih stereotipa zasnovana na ideološkom konceptu za posljedicu imala potpuno neočekivano prepozicionioranje žene u bukvalni položaj pater familiasa, pošto su svi sposobni muškarci bili na frontu. Obavljajući više no efektivno tradicionalno muške poslove (puneći granate, radeći na brodogradilištima, u metalurgiji, pa čak – i u rudnicima) žene kao predmet nacističke ideologije su pokazale kako seksualna podjela rada utemeljena na prirodnim razlikama između muškarca i žene u suštini ne postoji. Stoga je više no ironično da je projekat žene – majke nacije, kako ga je zamislio Adolf Hitler, za efekat imao više no plodan izvor argumenata u borbi za spolnu ravnopravnost, koja će se realizirati skoro istovremeno sa globalnom kristalizacijom ljudskih prava.

Idealizacija žena – predratni period

Hitler svoju idealnu ženu opisuje kao “slatko, umiljasto, naivno malo biće, nježno, medeno i glupo”.1 Njegov stav da bi “žena radije da se pokori jakom čovjeku nego da dominira slabićem”2 savršeno pokazuje kako je on zamislio distribuciju uloga u modernom njemačkom društvu. To nije bilo ništa drugo no očita spolna diskriminacija, no vrijedi naglasiti da u to vrijeme ona kao takva nije bila ništa neuobičajeno. Njegov, pak, glavni doprinos socijalnom i emocionalnom konstruktu odnosa između muškaraca i žena – koji time i dotiče samu srž ovog eseja – bila je perfektna organizacija i aplikacija sistema koji je ženu koristio kao moderno ustrojenu fabriku čistokrvne djece, tj. kao savršeno otjelotvorenje praideje nacionalsocijalizma.3
Napori da se poveća broj stanovništva po svaku cijenu, a istovremeno zadrži rasna čistoća, bili su jedna od izraženijih karakteristika nacističkog režima.4 Da bi se postigao ovaj cilj, režim je poduzeo sve ka što uspješnijem izgrađivanju simboličnog ideala majke. Zdrava i rasno čista njemačka žena se tretirala isključivo kao mati. Čak je i seksualna koherentnost bila povezana s obitelji.5 Fiksirana idealizacija njemačke majke i Njemačke uopće je postala neizostavnom u trenutku kad je nacistička državna vlast poduzela ključni korak ka državnom organiziranju funkcionalnosti uloge majčinstva za društvo. Goebbels, Hitlerov ministar propagande, doktor filologije i odgovorni pokrovitelj nacističke demagogije, 1932. godine u svom poznatom govoru o deset zapovijedi izjavio je: “Vaša domovina je majka vaših života, to nikada ne smijete zaboraviti.”6 Takva idealizacija majčinstva je savršeno koordinirala sa Hitlerovim ratnim planovima i genocidnim naumima.
No, da bi se to postiglo, bilo je neophodno ispoljiti jak utjecaj na društvo. Nakon što je brzi postupak preuzimanja vlasti (Machtergreifung) godine 1933. bio okončan, Fuehrer se mogao fokusirati na Gleichschaltung. U naučnom jeziku se ovaj pojam odnosi na jedinstveno, istovremeno i učinkovito sinteziranje i koordinaciju socijalnih i ekonomskih organizacija sa strankom unutar državnih granica.7 Hitlerovi glavni ciljevi su bili javna uprava i obrazovanje.8 Posebice u domenu obrazovanja je nacistički režim pokušavao predstaviti ženu kao mašinu za rađanje djece, ili kako je jedna bivša članica BDM-a (Bund Deutscher Maedel – Savez njemačkih djevojaka)9 objasnila: “(...) zapravo, mi smo trebale samo proizvoditi topovsko meso za Fuehrera.”10 Tako je nacistički režim putem velikog broja organizacija na regionalnom i državnom nivou na sebe preuzeo odgovornost za kultivaciju fizički zdrave djece, po totalitarnom geslu: “Ti si ništa, tvoj narod je sve”.11 U “Mein Kampfu” Hitler ističe: “Analogno obrazova-nju dječaka (...) država se mora pobrinuti i za obrazovanje djevojčica. Ovdje se primarno treba fokusirati na njihovu fizičku spremu, onda na razvijanje duhovnih vrijednosti, i tek na zadnjem mjestu na razvijanje umnih sposobnosti. Cilj obrazovanja žena je nesumnjivo njihovo buduće majčinstvo.”12
Naravno da su država, administracioni sistem, lokalne organizacije i općine morale nositi nehuman teret ovakvih izopačenih ideja. Oslanjajući se snažno na politiku reprodukcije u fašističkoj Italiji, nacistički režim je unutar sistematskih okvira žestoko napao slobode neometane reproduktivnosti.13 Mussolini je, na primjer, već 1927. godine “obranu rase” označio kao ultimativni unutrašnjopolitički cilj fašističkog pokreta.14 U Njemačkoj, sistem kreditiranja mladih bračnih parova je uveden sa svrhom da se poveća broj rasno urednih vjenčanja. Između 1933. i 1938. godine je sklopljeno više od milion “sretnih (...) arijevskih brakova”.15 Produkcijom zdravih potomaka se otplaćivao kredit, jer je svako dijete anuliralo četvrtinu duga. Uvedene su takođe novčane podrške mladim obiteljima, kao i sistemska poboljšanja u vidu poreskih olakšica, koje su veoma učinkovito olakšavale život velikobrojnim obiteljima. Hitler je brak osobno tretirao kao sredstvo za održavanje rase i reetablira-nje stvarne, čiste narodne zajednice (Volksgemeinschaft), bilo etnički, rasno ili kulturološki, ističući da je čak i bolje kad se žene udaju mlade, jer su u boljoj fizičkoj spremi za produkciju djece.16 Naravno da su se ovakvi široko primijenjeni poduhvati rigorozno odrazili na kvalitet društva i položaj žene u njemu, asimilirajući spektar svih njenih kvaliteta i poništavajući bilo kakve duhovne i ine vrijednosti. Zapravo se čak smije zaključiti da je nacistička politika, štiteći mit etnički čistog izvorništva i rasne superiornosti, u potpunosti izmijenila i na kraju uništila prirodne obiteljske konstrukcije, tj. sociološki, psihološki i antropološki fiksirane šeme i razvoje, svodeći ulogu žena na organski minimum – u službu njemačkom narodu.
Nacionalsocijalistički
rasizam
Položaj žene nije bio samo pod utjecajem politike proizvodnje djece, već se odrazio i na one grupacije koje nisu bile rasno uredne. Shodno tome, a za razliku od Italije, Njemačka se nikada nije odrekla negativnih eugeničkih mjera.17 Hitler je s velikom angažmanom provodio postupak temeljite rasne selekcije. Kao i cijelokupna nacistička ideologija, i ova se bazirala na teoretskoj premisi da zakon prirode eksplicitno zahtijeva da svaka životinja smije imati seksualni odnos samo sa drugom životinjom iste vrste. Miješanje krvi nije bilo dopušteno; inače bi Njemačka propala uslijed “rasne degeneracije”.18 Za ovu su općenito bili krivi Židovi, prepoznati kao kapitalisti, ali i kao marksisti i boljševici, te Romi, Slaveni, crnci i druge “nepoželjne i rasno manje vrijedne manjine” koje su predstavljale opasnost “narodnom tijelu” (Volkskoerper) u njegovoj “snazi, zdravlju i superiornosti”.19 Stoga su se žene morale podvrgnuti selekciji u one koje su rasno vrijedne i na osnovu toga imale tretman majki naroda, te one koje su degenerativne i inferiorne. “Valjane žene trebaju doprinijeti, kao majke, nacionalnom buđenju, i to rađanjem velikog broja djece, pošto je poželjno da se natalna rata poveća (...).”20 U tom smislu, Hitler je podijelio žene u četiri kategorije: one koje treba ohrabrivati da rađaju djecu, one za čije rađanje djece nema primjedbi, one koje ne bi trebale rađati djecu, i one kod kojih se rađanje djece treba spriječiti sterilizacijom.21
Shodno tome ne treba čuditi da su oko polovica žrtava nacističkog rasizma bile žene.22 Neke procjene pokazuju da je oko 20% stanovništva u Njemačkoj (ca. 12 miliona ljudi) deklarirano kao nepoželjno u ulozi očeva i majki; baš iz tog razloga je bilo neophodno da se stopa rađanja “zdravih” Nijemaca popne na 30% (oko 300.000 porođaja godišnje!).23 Kako bi se spriječila degenracija, Hitler je zapovijedio sterilizacije, počevši sa 400.000 hitnih slučajeva. Najveći broj sterilizacija proveden je na osnovu emocionalnih ili intelektualnih defekata, kao što su stvarno ili navodno ludilo, šizofrenija, epilepsija ili manično-depresivni poremećaji.24
Nacionalna politika sterilizacije, također poznata pod imenom “prevencija bezvrijednog života”, bila je samo prvi korak ka “anihilaciji bezvrijednog života”. Ova je bila poznata pod nazivom “Akcija T4” ili eutanazija. Prve eutanazije su izvršene 1939. godine ubijanjem više od 200.000 bolesnih, starih i hendikepiranih ljudi, žena i muškaraca, među njima najviše pacijenata u psihijatrijskim klinikama koji su bili izabrani kao “neizlječivi”.25 Nacionalsocijalistički rasizam će svoj vrhunac dostići 1941. godine, kada će T4 gasne komore biti korištene u novoizgrađenim kampovima smrti u okupiranim istočnim zemljama, u kojima će se ubijena “bezvrijedna ljudska bića” do 1945. godine brojati u milionima.
Nacionalizacija žena
Ne može se reći da Hitlerov demagoški kult Fuehrera ženama u Njemačkoj u predratnom periodu nije bio privlačan. Mentaliteti na osnovu kojih se nacizam mogao izgraditi i cvjetati je obuhvaćao oba spola.26 Za vrijeme faze preuzimanja vlasti, žene su u disproprocionalno velikom broju glasale za konzervativne i kršćanske stranke, koje su uglavnom njegovale antifeminističke političke programe. Primjerice, na izborima 1928. godine (izbori za njemački parlament – Reichstag), izašlo je 80% muškaraca i 71,8% žena. Čak 42% ženskih glasova je otišlo u korist NSDAP-a. U aprilu 1932. godine, godinu dana prije preuzimanja vlasti, 71,3% žena je učestvovalo u izborima, a 49,2% je dalo svoj glas NSDAP-u.27 Ovo jasno pokazuje kako nacionalsocijalizam nije bio isključivo muška stvar. Iako je većina nacista vrijedno željela gurnuti žene nazad u njihove tradicionalne, patrijarhalno omeđene uloge, nacistički appeal je u velikom broju žena izazvao jako mješovite osjećaje. Mnoge su žene itekako bile zadovoljne njihovom definiranom ulogom, jer država, kakva god ona bila, jest pružala savršeno organiziranu sigurnost, podršku i okruženje u kojem nije bilo izgleda da rasno uredan, politički pravilno opredijeljen pojedinac bude ostavljen na cjedilu. Osim toga su prije 1933. godine voditeljicama nacističkih ženskih organizacija bile obećane važne funkcije u budućem Trećem Rajhu.
Naravno, stvarnost je izgledala potpuno drukčije. Omjer žena u odnosu na broj članova NSDAP-a u godini 1934. je iznosio samo 5,5%. Nacističko vodstvo je ostalo uglavom stvar muškaraca. Sljedeće godine je čak 70% ženskih i 40% muških članova prestalo biti aktivno. S druge strane je veliki broj žena pristupio Nacionalsocijalističkom savezu žena (Nationalsozialistische Frauenschaft, NSF), koja je bila utemeljena 1931. godine, ali je do 1935. sa otprilike dva miliona članica podignuta na status NSDAP-ovog ključnog ogranka za provođenje natalne politike.28 Svrha NSFa je bila organizacija i obrazovanje žena za nacionalne i političke zadaće.
Mase njemačkih žena su se učlanile u Njemačku organizaciju žena (Deutsches Frauenwerk, DFW), koju je također vodila Gertrud Schlotz-Flink, ali koja kao organizacija nije bila vezana za NSDAP. DFW je 1938. godine brojala 30 miliona članica. Njena svrha je bila da koordinira sva ženska udruženja i organizacije iz vajmarskog perioda i stavi ih u službu nacističkom režimu. Među najvažnijim granama DFW-a svakako treba izdvojiti Carsku službu majki (Reichsmutterdienst – RMD), koja se koncentrirala na obrazova-nje žena u domaćinstvu i pripremanje na majčinstvo.29
NSDAP-ova Nacionalsoci-jalistička narodna udruga skrbi (Nationalsozialistische Volkswohlfahrt, NSV) je u velikom broju angažirala žene u režimske svrhe, a među najaktivnijim odjelima je bila sekcija simboličnog naziva “Majka i dijete”. Ova organizacija bila je usko vezana za ideološke aktivnosti NSDAP-a, i funkcionalno je koordinirana s rasnom politikom i politikom zaposlenja. I dok je NSV osnovan da bi se brinuo o siromašnim majkama koje rasno vrijede,30 Hitler je 1936. godine zapovijedio šefu zloglasnog SS-a Heinrichu Himmleru da stvori novu organizaciju koja će asistirati mladim, veoma čistokrvnim majkama, u njihovom oplođivanju od strane muškaraca pripadnika rasne elite, najčešće i vojnika i časnika SS-a, te paziti na njih tokom trudnoće i striktno ih odgovarati od abortusa, kao realne posljedice vanemocionalnog spolnog kontakta. Taj projekt je dobio naziv “Lebensborn” i predmet je mnogih savremenih diskusija na temu elitizma.31
Na kraju se vrijedi osvrnuti i na one najmlađe, koje režim svakako nije htio zaboraviti. Djeca su kroz školsko obrazovanje, ali i kroz vanškolske aktivnosti uključena u nacistički režim. Više od 80% njemačke mladeži se učlanilo ili u HJ (Hitlerjugend – Hitlerova mladež), ili u BDM (Bund Deutscher Maedel).32 Fabrike u kojima su radile žene (a to je posebice bio slučaj za vrijeme rata) su bile uljepšane, a radnom njemačkom narodu ženskog spola ponuđen veliki izbor programa koji je za cilj imao oraspoloženje, osvježenje, druženje i motivaciju. Taj zbir programa i aktivnosti je javnosti bio poznat pod nazivom “Snaga kroz radost” (Kraft durch Freude – KDF). Organizirana su putovanja, izleti, razne manifestacije društvene, umjetničke i kulturne prirode.
Zaposlena njemačka žena
– Drugi svjetski rat
Generalno, rat se tradicionalno smatrao i dan-danas se smatra muškim poslom, esencom muškarčeve borbenosti, bilo na frontu ili iza njega. No, Drugi svjetski rat je u mnogočemu bio specifičan, pa i u ovom segmentu. Nakon početnih Hitlerovih uspjeha na svim frontovima, tj perioda fantastičnih vojnih dostignuća (1939-1941), počelo je manjkati na radnoj snazi iza fronta, jer je mobilizacija pokupila sve vitalno i – muško. Iako je diskriminacija žena na tržištu rada postojala i za vrijeme Weimarske republike, nacistički režim nije isključio žene iz privređivačkih i drugih radnih aktivnosti.33 Nije, naime, istina da su žene, kako se to obično pripovijedalo poslije, otpuštane en masse, silom i u svrhu dobivanja djece. Naravno da je visokim režimskim funkcionerima žena najviše odgovarala unutar tzv. KKK-okvira (Kinder, Kueche, Kirche – djeca, kuhinja, crkva), no Hitler je bio izvrstan populist i znao je da nije imao nikakve mogućnosti spriječiti pojačano zapošljavanje žena, posebice u periodu velikog ekonomskog procvata (1934-1939). Osim toga, zna se da se dugoročno pripremao za rat, pa mu je bila potrebna sva radna snaga koja se stavljala na raspolaganje. On je na veoma lukav način u javnosti parirao sloganom “ženino mjesto je u domu”, ne ograničavajući dom na bukvalnu privatnu sferu obitelji, već ga naprotiv šireći u kontekstu Njemačke kao doma svih Njemaca koji treba slijepo njegovati i braniti, kako u ratu tako i u miru. Na taj način je bilo moguće angažirati žene u sve većem broju u fabrikama i na drugim, za rat esencijalnim radnim mjestima, istovremeno nudeći dobro objašnjenje tradicionalistima da bi zapravo morali biti veoma ponosni na njemačku ženu koja tako požrtvovano služi svojoj domovini.
Ne smije se zaboraviti da većina nacističkih veličina nikada nisu bili naročito protiv uključivanja žena u radne aktivnosti.34 Oni su na samom početku rata bili svjesni kako je angažiranje ženske radne snage neophodno kako bi se uspješnost, tj. intenzivnost rata mogla održati. Broj oficijalno registriranih zaposlenih žena se popeo sa 11,5 miliona u 1933. na 12,8. milion 1939. godine, što je iznosilo 50% svih žena između petnaest i šezdeset.35 U maju 1940. čak 14,6 miliona žena je bilo zaposleno u civilnim službama, i njihov broj se permanentno povećavao, dok je broj zaposlenih muškaraca kontinuirano padao. Tako je u maju 1944. 14,2 (1939: 24,5) miliona muškaraca radilo na civilnim radnim mjestima, korespondirajući sa 14,8 miliona žena. Do kraja septembra 1944. broj zaposlenih muškaraca je pao na 13,5 miliona, dok je broj zaposlenih žena dostigao vrhunac sa 14,9 miliona, što je činilo 53% ukupne njemačke civilne radne snage, uključujući više od polovice svih Njemica između petnaest i šezdeset. Za poređenje, u to vrijeme je čak 13 miliona Njemaca bilo pod oružjem.36 U isto vrijeme je oko 2,5 miliona stranki-
nja dovedeno u Njemačku da prisilno radi u ratnim proizvodnim postrojenjima, industriji i poljuprivredi. Većina njih je dolazila iz istočne Europe.37
Ovi brojevi ukazuju na jednu potpuno drugačiju projekciju realiziranih ciljeva ideologije nacizma, djelomično ističući Hitlerov ambiguitet, pragmatizam i oportunistički karakter s jedne strane, ali i sistemsko-ideološku dosljednost sa druge. U ratu, ideal žene-majke se izgubio u vrtlogu neočekivanog uspjeha, nakon kojeg je uslijedio gorak poraz. Uloga žene je neočekivano mutirala, i svi su se, takođe neočekivano, složili s takvim radikalnim poremećajem. Ipak, službeni ideal žene-majke i centra obitelji se imao barem teoretski zadržati, a posebice se prepoznavao u vještičjem lovu na “dvostruke zarađivače” (Doppelverdiener)38, tj. krivičnom odgovara-nju obitelji u kojima su i muškarac i žena bili zaposleni (što se obrazlagalo pretpostavkom da supruga bespotrebno okupira “muškarčev posao”), što je opet jedna od indikacija stalne netolerantnosti i spolne diskriminacije.
Maskulinizacija žena - zaključak
Za vrijeme Drugog svjetskog rata, radnici u fabrikama su radili 58-65 sati sedmično.39 Broj obo-ljelih radnika je također rapidno rastao. Trudnice i mlade majke su bile oslobođene radne mobilizacije uvedene 1943. godine. Veliki broj njemačkih žena je više voljelo da dobije djecu nego da radi u službi rata. To je bio i glavni razlog zašto je Treći Rajh u periodu rata doživio “dva manja, ali očita baby-booma” (jedan 1939, drugi 1943. godine)40. No, suština paradoksa impliciranog na početku ovog eseja, a koji izvrsno kristalizira apsurdnu podjelu spolnih uloga u Hitlerovoj Njemačkoj jeste činjenica da su u fazi rata žene preuzele sve maskuline poslove: pravile su topničko streljivo, kovale bleh i tenkovske oklope, s finesom punile čahure, proizvodile motore, veliku i sitnu municiju itd. Mogle su se sve više sresti u fabrikama teške industrije, kako nose muške radne kombinezone i vješto rukuju eksplozivom.41 Ovakav proces izmjene uloga unutar društva se danas definira kao maskulinizacija žena i inicijalni je pokretač borbe za ženska prava u poslijeratnom periodu.
U svom najpoznatijem djelu “Anmerkungen zu Hitler”, veliki njemački historičar i možda najbolji poznavatelj kulta hitlerizma Sebastian Haffner izdvaja tri velika društvena procesa promjena koji su na neočekivan način žigosale lice poslijeratne Njemačke, a time slične ili pak identične procese potakle i u drugim zemljama Europe i svijeta. Po njemu, to su ponajprije demokratizacija i egaliziranje društva, tj. raslojavanje staleža i olabavlje-
nje klasa; transformacija seksualnog morala i povećano obezvrijeđivanje tj. odbijanje kršćanske askeze i građanske decentnosti, te treći – emancipacija žena kao eksplozivno poravnanje bilo kakvih razlika u pravnom uređenju i radnom svijetu. Haffner Hitlerov doprinos ovim promjenama najjasnije vidi u emancipaciji žena, koja je, kao što je poznato, verbalno bila odbijana od strane nacionalsocijalizma. Naprotiv je zapravo ista, posebice u šestogodišnjem ratnom periodu, napravila velike korake naprijed, i to uz puno odobravanje i čestu potporu od strane partije i režima. Nikada prije se toliko žena nije ušuljalo u muške poslove i preuzelo muške funkcije kao za vrijeme trajanja Drugog svjetskog rata, i takav proces je bio nepovratan.42
Time se i pokazuje u kojoj mjeri je koncept nacizma u svojim ideološkim ali i praktičnim segmentima bio izložen apsurdu: dok je žena u miru pripremljena da bude instrument rađanja djece najviše kvalitete, situirajući se svojom ulogom majke nacije u nižerazrednu društvenu klasu, u ratu se ona nesvjesno pokazala kao ravnopravna, preuzimajući sve tradicionalne muške poslove. Da takav razvoj i iskustva predstavljaju osnov za borbu prava žene protiv diskriminacije i za ravnopravnost u periodu posle 1945. godine, pokazuje širinu i ironičnu sadržajnost prečesto paradoksalne povijesti čovječanstva.


Bibliografija:
1. Eatwell, Roger. “Fascism, a History”. London: Vintage, 1996.
2. Haffner, Sebastian. “Anmerkungen zu Hitler”. Frankfurt am Main: Fischer Taschenbuch Verlag, 2002.
3. Hitler, Adolf. “Mein Kampf.”. Zagreb: Croatiaprojekt, 1999.
4. Hoffman, Dirk & Guenther-Arndt, Hilke & Zwoefler, Norbert. “Geschichtsbuch Oberstufe, Band 2, Das 20. Jahrhundert”. Berlin: Cornelsen Verlag, 1996.
5. Kershaw, Ian. “Hitler 1889 – 1936: Hubris”. London: Penguin Books, 1999.
6. Knopp, Guido. “Hitlers Helfer”. Muenchen: Wilhelm Goldmann Verlag, 1999.
7. Poetzsch, Horst. “Informationen zur politischen Bildung: Der Nationalsozialismus”. Bonn: Bundeszentrale fuer politische Bildung, 1991.
8. Reich, Wilhelm. “Masovna psihologija fašizma”. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk, Hrvatsko sociološko društvo, 1999.
9. Thebaud, Francoise. “A History of Women in the West, Vol. V”. Cambridge: Harvard University Press, 1994.
10. Wagenfuehr, Rolf. “Die deutsche Industrie im Kriege 1939-1945”. Berlin: Cornelsen Verlag, 1963.



Bilješke:

1 Kershaw, Ian. “Hitler 1889 – 1936: Hubris”. London: Penguin Books, 1999, str. 45.
2 Ibid., str. 45.
3 Eatwell, Roger. “Fascism A History”, London: Vintage, 1996, str. 115.
4 Thebaud, Francoise. “A History of Women in the West, Vol. V”. Cambridge: Harvard University Press, 1994, str. 24.
5 Reich, Wilhelm. “Masovna psihologija fašizma”. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk, Hrvatsko sociološko društvo, 1999, str. 66.
6 Reich, str. 66.
7 Eatwell, str. 117.
8 Ibid., str. 118.
9 “Savez njemačkih djevojaka” je bila ženska sekcija savezne omladinske nacističke organizacije “Hitlerova mladež” (Hitlers Jugend – HJ).
10 Knopp, Guido. “Hitlers Helfer”. Muenchen: Wilhelm Goldmann Verlag, 1999, str. 138.
11 Poetzsch, Poetzsch, Horst. “Informationen zur politischen Bildung: Der Nationalsozialismus”. Bonn: Bundeszentrale fuer politische Bildung, 1991, str. 8.
12 Hitler, Adolf. “Mein Kampf”. Zagreb: Croatiaprojekt, 1999, str. 417.
13 Thebaud, “str. 32.
14 Ibid., str. 33.
15 Eatwell, str. 126.
16 Hitler, str. 263.
17 Thebaud, str. 33.
18 Ibid., str. 149.
19 Ibid., str. 150.
20 Ibid., str. 150.
21 Ibid., str. 150.
22 Ibid., str. 151.
23 Ibid., str. 152.
24 Ibid., str. 153.
25 Ibid., str. 155.
26 Kershaw, str. 409.
27 Poetzsch, str. 17.
28 Thebaud, str. 170.: Kao klasični primjer vođe ženske nacističke elite je često navođena upraviteljica NSF-a, Gertrud Scholtz-Klink.
29 Ibid., str. 171.
30 Ibid., str. 166.: “The NSV offered poor relief to “valuable” mothers with many children, pregnant women, and widowed, divorced, and unmarried mothers; it helped them to find employment, establish kindergartens, offered vacations from home, and took over birth and food costs. It was not financed through taxes but through member fees (this was feasible because it had over 15 million members, since many Germans preferred to join the welfare-oriented NSV instead of the Party) and through collections and other fundraising activities.”
31 Ibid., str. 166.: “The Lebensborn was not an institution for forced breeding nor an SS bordello. It established well-furnished maternity hospitals (seven in Germany, later six in Norway, one in Belgium, and one in France).
32 Poetzsch, str. 16.
33 Thebaud, str. 158.
34 Eatwell, str. 127.
35 Thebaud, str, 158.
36 Wagenfuehr, Rolf. “Die deutsche Industrie im Kriege 1939-1945”. Berlin: Cornelsen Verlag, 1963, str. 139.
37 Thebaud, str. 159.: “The lower their “racial value” – the lowest was that of Russians, followed by that of Poles – the higher was the percentage of women workers among their national group, particularly in the heavy munitions industry.”
38 Kershaw, str. 408.
39 Hoffmann, Dirk & Guenther-Arndt, Hilke & Zwoefler, Norbert. “Geschichtsbuch Oberstufe, Band 2, Das 20. Jahrhundert”. Berlin: Cornelsen Verlag, 1996, str. 221.
40 Thebaud, str., 168.
41 Ibid., str. 36.
42 Haffner, Sebastian. “Anmerkungen zu Hitler”. Frankfurt am Main: Fischer Taschenbuch Verlag, 2002, str. 44-45.

Kviri, nisam ja sad mislila baš da oni orgijaju sve u 16, ali sam ukapirala da ona radi šta on kaže, e sad, majka mu stara, nije valjda da ume samo oribaj ovo, očisti ono, a šta kad se strovali mrtva od rmbanja u bračni mu krevet? nije valjda da pali u šupu na spavanje

i ja ove kad sam videla, pala sam ko rusalka, ide gromadina zena na nekim krivim stiklicama, a pored nje mužna zamena (ne znam kako da ga imenujem), pa se ona kao nešto izula, pa kaže onako koketno jel on to hteo da joj gleda u bose nogice, a pri tom su jedini obučeni pored bazena, ona namače papke, nikad čula da se noge ne peru u bazenu i drži neku žvaku "kod nas u gradu".

pa sad, u srpskoj verziji zene su na javnjaka samo čistaljke u tri smene, al obavezno pokažu i spavaću sobu, nije valjda da posle onolike šljake još mora da spava u kuhinji na otomanu ko pepeljuga

ma daj, koje bre tusiranje, garant mu pere noge u lavoru, mozda i ledja sapuna u kadi

što ja volim taj film "samo jednom se ljubi", nije te valjda ovaj gore žabac inspirisao?:) ja sam htela da nadjem neku originalnu "menjam ženu" fotku, no nisam uspela, al mi ova žaba samozadovoljna iskočila..

hehe, na 39. bitefu na plakatu isto bio zabac, al pregazen i spljeskan:)p

..."Ne postoji veći znak ispunjenja Duhom nego kada žena živi u pokornosti i poslušnosti svome mužu, ispunjavajući zapovest koja kaže: "Žene da se pokoravaju svojim muževima kao Gospodu" (Ef. 5:22)."

nema bre trtemrte

..."Bog kaže da žene treba potpuno da se, Gospoda radi, potčine i budu poslušne svojim muževima (1. Pet. 2:13). Naše potčinjenje autoritetu postavljenom od Boga jeste svedočanstvo nespašenima. Svaki otpor i protivljenje jeste kršenje Božjeg zakona i delovanje protiv Boga i u tome ne može biti blagoslova."

(sionska truba)