Godinu dana zivota u Americi naucilo me je da vise cijenim Evropu. Opet, sada iz evropskog ugla gledam ceznjivo prema dalekoj pacifickoj obali i prilicno opustenom kalifornijskom zivotu. Kao sto sam iz daljine pratio Guardian, tako sada provjerim sta ima novo u San Francisco Chronicle. Valjda je to normalno za sve ljude koji se u eri globalizacije seljakaju svijetom u potrazi za ili u bjekstvu od posla.
Nostalgija za "Jevropom" je nesto sto mi se cinim jacim osjecajem od mozda racionalnog rezonovanja prilikom poredjenja kontinenata, drzava, drustava. Rasizam, cesto i otvoreni, u starim evropskim zemljama izgleda mi podnosljiviji nego nametnuti puritanizam, cesto lazni, na prostorima izmedju Atlantika i Pacifika. Cak i u liberalnoj Californiji tokom ulicnog festivala samo jedan mali ogradjen dio je oznacen za one koji zele popiti pivo ili neko drugo pice jace od gaziranih sokova.
Moguce je mozda osnove takve prakse pronaci u protestantskim tradicijama kojih ima i u Evropi, posebno na sjeveru, ali cini mi se da je ova originalna, evropska verzija, zapravo ona s ljudskim likom, nesto poput svojedobnog slovenskog prijedloga o socijalizmu s ljudskim likom. Samim time, americka ideologija vuce na poredjenje s Milosevicevim ideolozima.
S druge strane, manje sam bio stranac u Berkeleyu nego sto sam u Londonu iako je London moj grad nekih cetrnaest godina (s dvije godine pauze). Postoji ipak nesto u tom americkom ‘melting potu', neki dignitet se daje useljenicima iako istovremeno stupidna naredba iz Bijele kuce oglasava ogradjivanje izmedju SAD-a i Mexica (na jednom dijelu granice). Evropa, k'o biva liberalna i otvorena, zatvorenija je nego sto je bila tokom Hladnog rata. Mozda i nije ali razlika je sto su nekada granicari pucali s istoka u ledja onih koji trce ka zapadu, dok sada ‘zapadni' carinici zadrzavaju istocnjake na putu u "Jevropu". Uprkos toj podjeljenosti, meni opet Evropa izgleda privlacnija jer ovdje ljudi zive na ulici, setaju ili zure trotoarima dok ‘tamo' cak i kada postoje trotoari, samo beskucnici ili novopridosli imigranti zapravo i hodaju. Sigurnije se osjecam u drustvu gdje budala treba ozbiljnije da se potrudi da dodje do oruzja, ja ovdje policajca ne osjecam kao neprijatelja (mada ih tradicionalno ne volim kao simbol vlasti) dok sam ih se u Americi pribojavao.
Evropski nacionalizmi cine zivot puno zanimljivijim. Dok su kontrolisani mogu biti i sarmantni (donekle), dok americki patriotizam je iritirajuci i opasan u interpetaciji onih ljudi kojima vijori nacionalna zastava s procelja kuce. Velika je to nacija te stoga i opasna kada se samom sobom bavi na duze vrijeme. Istovremeno ova nacija proizvodi cuda svakim danom. Mit o americkom snu, o zemlji mogucnosti, o jednakosti i slobodi svojom napadnoscu zapravo oglusuje istinske domete kroz koje se vidi prosperitet drustva u kojem se desila tehnolucija (mislio sam da sam skovao novi izraz da bi me google razuvjerio u sekndi) s cijim posljedicama svi bolje zivimo. Bez ideologije sve bi to bilo privlacnije. ‘Only in America,' rekao je Bernard Shaw na CNN-u komentarisuci kradju izbora 2000. stavljajuci tako nesposobnost sistema u pozitivan kontekst.
Neki dan vidim celnog covjeka kompanije Apple kako u majici i farmerkama na bini u San Franciscu svijetu obznanjuje novi proizvod koji ce dodatno promijeniti sve. Istovremeno na ulicama londonskog Cityja apsolutno svi su uniformisani u odijelima jer ‘to tako treba'. Sta je bolje. Tu sam potpuno na strani americke neformalnosti u poredjenju s evropskim snobizmom. To mi je zapravo trenutna pasija - poredjenje dva svijeta.
Crnogorski kralj Nikola (knjaz po nekim svjedocenjima) svojedobno je duhovito opisan u predstavi ‘Putovanje u Jevropu' gdje je ordenjem ( evo ti jedan orden ) i zenidbama pokusao da se pridruzi naprednom svijetu. Nije mu uspjelo.
Sada je puno lakse. Ja sam sjeo u avion i stigao u Evropu. Medjutim ja sam imao pozeljni pasos. Evropa ostaje Jevropa za ljude s pogresnim pasosima. Bliza im je Amerika uprkos svega. ‘Demokratska Evropa' se zatvara.