O, pa kako ne bi, e, to, to je bila sikter žena, vi mladi bi sad kazali zmaj, ama, ja mnim da je bolje sikter žena, to je kazala svakom ko bi tijo da joj soli pamet neosoljen! Razumeš ti to? Neosoljen, vako, onaj što voli da priča i upućuje a da taj poso nikad radio nije, e, kad bi tako neki tijo da joj soli pamet, ona bi mu sam odbrjila sikter mori! i ne bi ga više ni pogledala...
Vefu je ljutila glupost, i oni što mnogo priča a malo zna... Prija Vefa, dobrog mi je sina dala u familiju, a moram reći i da je moja Dana njojzi na čast snajka......
Eto, oću, sam malo stani da se prisetim....
Vako, po redu, ona ti se zvala pravilno Jefimija, a tu ti je cela priča i kako je to ime dato. Njojzini su ti otac i mati bili Jevreji, neđe iz bjelog sveta, koliko ja pantim, kazivala da su bili neđe iz Italije, pa ih vrag zna koji vjetar nanese ono kad Austrija uzela Bosnu pravo u Mostar! Otac joj bio ljekar a mati domaćica, znam da joj otac bio Isak a mati Selena, a da me biješ nemam ti pojma kako se prezivali.... Bila je jedinica, jer joj mati još jedno rodila, al ga odnijela španjica, groznica.... E, vako, kad je mati nju rodila 1919, u Mostaru, imo je njojzin otac kuću u najam kod neke babe koja nije imala svoju porodicu pa živila u letnjoj kujni a kuću dala Isaku za ordinaciju i stan. Pa kad Seli rodila Vefu, stara kaže da se zove ko pesnikinja stara srpska, jer je u Jevreja i to obično, da se da ime iz zemlje de žive...
Tako Vefa bila malo u Mostar, a posle prešli valjda u Trebinje il tako nekako, vazda se selili.... Kad počo oni rat, otac pošalje Vefu kod prijatelja Crnogorca u Podgoricu, da je skloni, a tu istu nedelju i njega i Seli odvelo u logor, nisu dočekali kraj mjeseca....
Vefa sa papirima od jedne očeve djevojke koju je lečio pa mu ona dala svoje ausvajse i propusnice i knjigu rođenih, Vefa stigne u Podgoricu i pravo kod tog Boža de je otac poslao. Tamo, Božo umro a ostala mu žena Mira sama u kuću, i sinovi joj već bili neđe nestali, otišli u kraljevu vojsku i nestali, ni traga ni glasa od nji... Privatila je stara ko svoju, kazala komšiluku da je to djevojka onog starijeg sina i da je ostala sirota....
Kad, posle par mjeseci, kako su imale poveću kuću, dovelo im mladog Italijana, bolničara, da im stanuje u prizemlje, to se zvalo rekviracija, pa su njih dvije prešle na sprat.....
A Điđo bio mlad momak, al već namučen, godinama u ratu, prošo i Etiopiju i sve đe je Italija ratovala, a kako se školovo za lekara, dalo ga za bolničara, pa se i krvi i ljudske muke nagledo za svoje godine....A Vefa malo znala talijanski, jer joj otac i mati odanle došli pa je malo naučili...
Vefa bila tanka, crna, oči ko ugarci, a nosila i pletenice smotane i punđu i maramu, ama, nije mogla od njega da sakrije kovrđe i kožu garavu.... Brzo je vidio da je Jevrejka, al kazo da je neće odati i da ne brine, da je njega odranila pekara koju je držo Jevrejin kod njega u Italiji i da od njega brigu nemaju.... Kazivo, a posle i meni to pričao, da je ćuto za Vefu zbog svih onijeh pokradenih kolača koje je zdipio kao mali tom Jevrejinu..... A, i zagledo se u nju, nako tanku i lepu.... Eh, a mlados i topla noć ne čuje rat, pa tako i oni, pa tako Vefa ostala trudna... Nije ni znala, kad jednu noć dođe Điđo i veli joj, beži, neko te prijavio, idi nek te mrak pojede, da te ođe ne nađu.....
Tako moja Vefa dođe u Beograd, jer, vako kazivala, ako se oćeš od zla sakriti, idi mu u kuću, tamo te neće tražiti.... Došla pravo u grad, kod opet, očevog pacijenta koji se tu preselio, a on je smesti da radi u trgovinu kod njega, jer je bila dobro pismena i znala i njemački i italijanski i srpski...
E, tu ti moja prija vidi da je noseća... Nema se kako javiti Điđu, nema kud ni kamo, pa kaže domaćinu kako je, a on joj kazo, nek se rađamo, u ovi zlo i smrt, nek se samo rađamo, eto, i meni snaja nosi, ako bude muke, ljekar je prijatelj, prijaviće blizance, pa ako tebe i nađu, nek ostane djete......
Nisu je našli, preživela je rat, a malog je rodila 1943će, pravo na svetoga Stevana posle Božića, pa mu dala ime Stefan....
Kad je se rat svršio, javi se majka Miri u Podgoricu, a ova joj kaže da dođe....
Preselila se tamo, jer je Mira i bez oba sina ostala, poginuli u partizanima... Samovale njih dvije dugo, brzo se Vefa rasplela sa papirima i pravim imenom svojim, a Mira je uzela nju i djete ko svoje jer svoje nije imala više nikog.... A prepoznala je odma čiji je Stefan, i kazivala Vefi da je još godinu posle njenog bežanja sjedio Điđo tu i mnogo joj bio dobar, nije rat ni osjetila.....
Kad prošlo malo vremena, početkom 1946te, počelo se tražiti ko se u ratu s kim izgubio, pa je Mira nagovorila Vefu da nađe Điđa.... Nije red, kazivala, da ima od srca djete a da ne zna, mož biti i da je osto živ, on ili ko od familije, neka znaju da je djete njegovo ođe....
Al je i Italija bila pusta posle rata, tek 1948 se javio Điđo na njojzino pismo..... Nije mu ona odma pisala za djete, nego ga samo preko Crvenog Krsta tražila, a kad je se javio, kazala mu sve u pismo, i kako je rodila maloga, pa ako on oće da mu bude otac, da zna....
Odma je Điđo došo, posle rata završio školu i posto ljekar, i nije bio oženjen...
Kazivo, da kad je pročito pismo i nije vjerovo, al kad je vidio malenog, likom pljunut na Điđovog oca, sve mu bilo jasno..... Ostavio ih tu, kod majka Mire, da se vrati kući i da malo smisle kako će i šta nadalje, da se uzmu i budu porodica, al da vide đe bi živeli.....
E, nije računo na mater svoju, vernicu, kad je čula da je Vefa Jevrejka, uzela je to kao smrtni grjeh, kako sme on, katolik da pljune na vjeru i da uzne Jevrejku... Muke su bile, nije mati dala ni pomena, ni djete nije priznala da se rodilo, sve nije dala ni reč da se spomene za to.... Pa mu još i brže bolje našla jednu da je ženi, dobru, iz dobre porodice i u pravoj vjeri....
Kad vidio Điđo da tu nema ni sreće ni pameti, digne ruke i u Podgoricu..... Kazo sve kako je, da nju njegovi nikad neće priznati, da je majka njegova u kući neporeciva, pa ako ga Vefa oće ko tikvu bez korena, eto ga, tu je.....
Uzeli se odma, 1949, i prešli u Italiju, živili malo u Veronu, malo u Trst, pa onda i u.... onaj, kako se zove... jes, Palermo..... A mali nije tio mrdnut iz Podgorice! Nije dao baba Miru ni svoju kuću, jer ga Mira naučila da joj on unuk i da je to njegova kuća, nije dao da ga vode nikako, a i Mira nije dala djete, kazala, ti se ćeri koti ko mačka, po tri na godinu, a meni ovo malo ne diraj, nemam sjemena ni od jednog sina, ovo je meni višnji i sudbina poslalo djete!
Tako i bilo, rodila Vefa još dvoje, Klaru i Marija, al Stefan nije mako iz Podgorice, i kad bi ga na raspust uzeli, sve bi brojio dane i piso pisma babi da ga vrati njegovoj kući.....
A Vefa nije hajila za Điđovu familiju, pa i kad su joj došli na vrata da je oteraju, da je pljunu što je otela majci sina, ej, čuš budale, otela, izem ti ja taku majku, Vefa im kazala po srpski sikter i oterala ih sa praga....
Tek kad je ta baba umrla, primirili se malo, pa sestre i braća opet malo pričali sa Điđom, al nikad im on to nije oprostijo....
Baba Mira poživela toliko da dočeka Djinu 1975 i umrla posle dvije godine.....
A Vefu sam upoznala kad je se Dana uzela sa Stefanom, i dobre smo prije bile, dok je služilo zdravlje nije bila godina da mi ona i Điđo ne dođu na nedelju dana u leto kad je odmor, pa sam ih vodila i u moje selo.....
Umrla je 1984, ona i Điđo u dva mjeseca, malko je bolovala od srca i pokosilo je odjedared.... Te godine nije mi došla, a već u jesen je nije bilo... A na telefon kazala, stigle me, moja Seko, sekiracije sve, ratne i poratne, potrošio me život, al neka, i ja sam njega.....
Kad je Stefanu bilo da se ide na fakultet, 1961ve,on otišo na medicinu, završio, pa našo poso u Beograd, pa tu radio i tako našo moju Danu...... Gledali se oni i njuškali ko gladni psi tri godine, ej, tri godine dok nije ta žiška zagorjela i zapalila... Moja Dana gadne naravi, sikter žena ko i Vefa, trebalo je naći snage i muškosti da joj budeš muž, momak, nije ta dala na sebe ni popustila nikad, al je Stefan imo i tišinu i reč, pa eno, tolke godine u braku, a sve mnim da se on još bori s njom, al kao da mu baš to milo i baš da je taku voli...Uzeli se oni još 1970, ama tek posle pet godina rodili mi Djinu...
Meni, nego šta nego meni, rodili i odveli tam u Englesku, pa je doveli posle 10 godina, božemeoprosti, ko divlju, kad vidila pevca popela se na drvo i plače, dok ga nisam sjekirom skratila i u supu metila, nije se djete smirilo.... Tri mjeseca sam je čuvala ko malu, išla i u koprive, pa se ožari pa plače, pa oće kravi da veže mašnu na rog, ama, vičem, nije to krava nego bik, de si pošla oćeš da te ubije na mestu....Eh, kad se malo svikla i naučila srpski, pitam ja nji, kad su došli po nju, pa jel živela u ormanu, nesoljeni jedni, kaki vas internat spopo, daj to djete nek ide malo ođe u školu, bar godinu, sramota da ne zna srpski, vrag da vas nosi i engleski i talijanski!Djete danju čuvala dadilja pored žive mene, a kad porasla dali je u školu, sve kao, neka zna engleski, talijanski, a srpski će lako.... Ma od koga lako, kad ste je dali sa šes godina od sebe, a to kad je kući pričate joj engleski, ne zna djete ni vodu pošteno da traži srpski, a žedno!
Pa je posle davali svaki raspust kod mene, pa sve viš naučila....
A, eto, taka meni valjda sudbina, od Dragora i Divne mi samo jedno unuče u Srbiju, samo Djina mi i tam i ovam živi... ovi ostali, i praunučići, nijedno nije ođe....
A dođu, kako koji raspust, svi kad mi dođu, meni puno srce, pevala bi vako matora, pa kad mi kažu, baba, sad nas je za dva više no lanjske godine, moramo dvoje troje djece u tvoju sobu da stavimo da spavaju, meni laka i ruka i duša, ma đe da su, moji su, i svake godine nas je malko više, svako malo se neka snajka porodi....
Eto, brojila nas Djina, veli, imaš baba troje djece, dva zeta i snaju, sedam unučića, sedam njima muževa i žena, od nji imam 15 praunučića i tri zeta i dve snaje u to koleno, i troje čukununuka..... A biću daće višnji, do kraja godine još dvared čukunbaba..... Ej, 43oje, pa nije malo od mene ovolike....
A smej se, al dok ne udam bar jednu čukununuku, ne dam se.....
Vefa moja, sikter žena se rodila.....
Beograd, Surčin
9.jun 2009