Ouagadougou dan drugi (08.06)

nimrod88 RSS / 10.06.2009. u 22:21

Danas bese radni dan u Ouagadougou – u nedelju je bio neradni dan u pravom smislu – nista ne radi, ukljucujuci i Grand Marche (koju sam hvala bogu uspeo da izbegnem. Mrzim pijace, pocev od Vidikovacke, Zelenog Venca, Kalenica, Banovog Brda, Misir Bazara, Floreasca, Union Squarea, Grand Placa (Marakeskog, a i drugih) i svih ostalih. U nedelju sam blagoizvoleo upoznati i saradnicu iz ranijespomenute neefikasne multilateralne organizacije i sad mi je jasnije zasto je neefikasna. Da ne bih olajavao, saradnica je pocela da uci francuski prosle godine (i osim gramatike, recnika i izgovora nema drugih problema sa jezikom) i dolazi u cisto frankofonu zemlju, da drzi prezentaciju i sastanke sa cisto frankofonim ljudima. Ali ajde, da ne sudim prerano (ovo sam mislio u nedelju, sta danas mislim, malo dole). I otisao na veceru sa sve saradnicom i koleginicama u maquis (nije mi poznato spelovanje, pisem kako sam cuo), sto bi mu, barem u Burkini doslo kao restoran sa bastom i zivom muzikom. Saradnica je naprskana DEETom, na koji sam ja ozbiljno alergican, pa sedimo sto dalje jedno od drugoga.

Saradnica se cenka sa taksistima do izludjivanja (njihovog i mog), ali najzad se vracamo u hotel. Pocinjemo da brinemo o planovima za Niger, jer demonstracije protiv predsednika a moguce i parlamenta (koga je taj isti predsednik koji trazi ustavom nedozvoljeni treci mandat raspustio), a valjda i protiv ustavnog suda i/ili vojske planirane za nedelju su odlozene za sedam dana zbog prevelikog potencijala za nasilje (prethodne demonstracije u gradu pored Niameja je rasturila vojska, valjda je bilo povredjenih). Sledeca nedelja je usred naseg planiranog boravka u Niameju. Diskutujemo sa saradnicom koja vice da to samo americka ambasada u Nigeru/State Department panici i da mi ne treba da se uzbudjujemo. Saznajemo da treba da joj pomognemo sutradan da deliveruje prezentaciju na francuskom dokumenta koji jos nije poslala lokalnim partnerima i koji em nije potpuno preveden kako treba, em sadrzi anekse nekog potpuno nepovezanog dokumenta (cisto za ilustraciju). Kako nesto na engleskom (izvadjeno iz nekog drugog dokumenta) ljudima koji ne znaju rec engleskog moze da ilustruje bilo sta osim lepog preloma strane, ne znam, ali saznacu.

Ponedeljak – radni dan...odlazimo kod lokalnih partnera u kancelariju u 9. Do 1 cekamo (sedimo zajedno za stolom na samom ulazu u prostorije i pozdravljamo se sa svima jer nemamo pojma sa kim cemo se sastati) da nas glavni tip primi. Mind you, glavnog tipa placa saradnicina organizacija za projekat na kome radimo, te mu je ona glavni, ako ne i jedini klijent trenutno. Ja se ubacujem u africko poimanje vremena, i osim razgovora sa saradnicom surfujem, nerviram se jer je baterija laptopa upravo sada nasla da zavrsi svoj useful life i drzi struju oko sat i po umesto normalnih pet, a imamo samo jedan utikac, tako da se smenjujemo ja i ventilator, bez koga smo mokri – mokri smo i sa njim, samo brze isparavamo). Na kraju odosmo, svi djuture, kod glavnog tipa na sastanak. Zna on za mene i moje dve koleginice, i sa ubedjenjem da je i saradnica neko isto tako nebitan, pocinje neku pricu, ali onako, vise reda radi. U trenutku kada saznaje da je saradnica u stvari saradnica, te dakle i bitan klijent, ustaje i ponovo se pozdravlja sa istom, toliko srdacno da se zena zbunila, pomislismo u jednom trenutku da ce da je izljubi, onako po naski, tri puta (sto se, posebno sa strancima, izgleda u Burkini ne radi). Ceo sastanak se zavrsava time da treba u 6 (sad je vec 2), da se nadjemo sa nekim ko u stvari ima nekakvu ideju o projektu, jer glavni je samo tu da bude glavni a ne da bi se petljao u projekat. Posle sastanka dolaze ljudi da se slikaju sa glavnim....ne znamo zasto J.

Posto smo vec a)izgladneli, b)ozedneli, c)ispizdeli sto nista nismo uradili a sedeli ceo dan tamo, odlazimo na rucak, a ja, u naletu optimizma odlazim (peske) do konzulata Nigera da trazim vizu....Ouagadougou se, iako Lonely Planet lepo pise da su neki delovi sravnjeni sa zemljom da bi se izgradio novi, moderan deo, odjednom pretvara u prazne placeve.....koji se koriste za odlaganje gradjevinskog materijala, djubreta a ponajvise plasticnih (crnih) kesa...i tako u nedogled, povremeno prekinuto nekom nesrusenom kucom (pitam se kako li su uspeli da je sacuvaju ako je sve ostalo sruseno i secam se one uporne Kineskinje i fotke gde je oko njene kuce rov od 5 metara, za temelje nekog od pre-Olimpijskih projekata, i gde ona koristi merdevine da udje i izadje u kucu)...i, iz nepoznatog razloga, sve te nesrusene kuce su automehanicari...nabrojah sest ili sedam, na potezu od nekih kilometar. I svi se lepo jave, i ja se javim njima, i jos dobijem ponudu da me odvezu dokle idem na motoru...svi voze motore, ali ja em znam kuda idem, em moje osiguranje izricito ne pokriva voznju motora bez kacige, em vidim zgradu konzulata (istina, kroz izmaglicu, tako da u stvari nagadjam da je ono sto vidim zastava Nigera).

Koleginice i saradnice su ostale na Grand Marche i tamo cemo se naci oko pola cetiri (posto je njihova procena da ce meni trebati barem sat vremena u konzulatu). Ispostavlja se da je konzulat zatvoren do 3 (ovde je sve zatvoreno izmedju 12/1 i 3 osim restorana i pijace, samo ja ne kontam da kad pise sve, onda se misli sve). Cekam ispred konzulata, citajuci pocepani Ekonomist naslonjen na banderu, jer nemam kuda, a nisam poneo aparat da skljocam a i okolo mene su sve prazni placevi, prekoputa konzulata je automehanicar, a iovako je 15 do 3. Automehanicar (ili neko od ljudi koji sede na klupi pored rasturenih motora) dolazi da pita jel mi treba pomoc i u razgovoru mi otkriva da naravno da zna gde je Srbija, da je nekada bila Serbia&Montenegro, a pre toga Jugoslavija i tako celu pricu. Definitivno cu u Beogradu da izvedem isti eksperiment i odem ko slucajnoizabranog mehanicara da pitam zna li gde je Burkina Faso (o ovom eksperimentu dalje u utorak). Imam jednog blizu stana, ako cita ovo, evo mu upozorenje da se spremi.

Vizu (posle objasnjavanja nekome u konzulatu cije sve pasose imam, gde mi je trajno a gde privremeno prebivaliste i kako to da se Bosna i Hercegovina zove Bosnia-Herzegovina na francuskom a Bosnia&Herzergovina na engleskom (stvarno, zasto?)), dobicu vizu u sredu uvece, ako mogu da dodjem sto kasnije, ili jos bolje u cetvrtak.

Sledi razgovor sa saradnicom o Nigeru – (nasao sam koleginice i saradnicu u supermarketu pored pijace, zato sto mi je potpuno slucajan covek na ulici koji nas je prethodno video zajedno rekao da su tri bele zene, od kojih je jedna visoka sa velikom torbom unutra – Burikinadjani (kako li bi trebalo da glasi zbirna imenica na srpskom ne znam, ovde su Burikinabe) su mnogo fin svet), i o tome zasto ona misli da je ok ici tamo a da je na nama odluka, a zatim interesantna diskusija o tome zasto bi bilo bas cool da mi uzmemo autobus do jednog grada na severu, a onda se motorima (mali, od 50 kubika) razvozimo po onome sto najvise lici na ono sto se u americi zove „washboard road“ (a inace je deo trke sa preprekama, generalno put od tucanika, samo ispiran svake godine kad dodje kisna sezona u Sahel) unaokolo, i da bi ona, samo da je tu, vec bila tamo i jurila motorima po Sahelu.....i slusam raspravu medju devojkama koje bi da se vrate kuci citave (jer nikada ranije nisu sele na nesto motorizovano na dva tocka) i avanturisticki nastrojene saradnice i pitam se zasto li mi sve ovo zvuci nadrealno. A sve zbog toga sto sam kao klinac naucio ime glavnog grada Burkine Faso.

Struja nestaje, pa odlazimo, po mrklom mraku u kancelariju. Tamo ima struje. U medjuvremenu saradnica dobija priliku da ispita lokalne motore jer je ispred kancelarije doticne multilateralne (a neefikasne) organizacije kupi slucajan covek na motoru i dovozi do hotela – i kaze da je imalo razmisljala ne bi sela, ali eto, nije razmisljala kad je pristala (necu komentarisati).....u toku voznje je smislila da uvek moze da skoci sa motora kad stane na crvenom svetlu, samo sto je tip ignorisao sva crvena svetla, pa joj je propao taj plan. Prezentaciju nekako, svi zajedno, objasnjavamo lepo na francuskom (sto je interesantno kad ubedjujes ljude na jeziku koji si ucio poslednji put u srednjoj skoli da je nesto sto si video nekoliko sati ranije, a napisao ga je neko drugi, dobra stvar).

Odlucujemo (ignorisuci saradnicu) da ne idemo u Niger....sad me nervira sto cu u pasosu imati neiskoriscenu vizu Nigera, ali posto nema struje (u medjuvremenu nestaje u kancelariji, a u hotelu generator ne napaja izgleda modeme/wi-fi rutere), ne mozemo nikome da kazemo. Na kraju, pre ponoci saljemo mail........naravno, niko ne odgovara, zbog vec spomenute neefikasnosti.

Tagovi



Komentari (0)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana