Neki propusti su uzrokovani objektivnim okolnostima kao što su činjenice da se SFRJ raspala, a zatim nastala SRJ, pa SCG i da se u tom periodu nisu podnosili svi izveštaji koji su bili predviđeni. Taj zaostatak je i dan danas opterećenje, budući da se mora izvestiti za svo vreme od podnošenja poslednjeg izveštaja. Međutim, mnogo veći problem je ono što u izveštajima piše. Naime, izveštavanje u vezi sa pravima deteta, diskriminacijom žena ili prevencijom torture, državni organi u Srbiji najčešće vide kao „odbranu države“, a uspeh da sakriju probleme pred Komitetima koji razmatraju izveštaje tretiraju se kao pobeda ili uspeh. Najnoviji trend koji vidljiv u izveštajima, a i koji se dosta puta čuo na konferenciji je „zabrinutost za ljudska prava na Kosovu i Metohiji”, a koja se sasvim uklapa u državni posao „odbrane Kosova“ koje predvodi Ministarstvo spoljnih poslova. Štaviše, u poslednjem izveštaju koji Srbija podnela u avgustu prošle godine, uglavnom se govori o donesenim zakonima i drugim aktima, dok se problemi i nezadovoljavajuće stanje konstatuju za područje Kosova i jedino tu država konstatuje postojanje „široko rasprostranjene diskriminacije bazirane na etničkoj i verskoj pripadnosti, jeziku i poreklu“. Ako se tome doda činjenica da je u izveštajima država naglašava probleme „izbeglih i raseljenih lica“, jasno je da izveštavanje nije ni iz bliza onakvo kakvo treba da bude, a da se negira bilo kakvo sistematsko kršenje ljudskih prava.
Jedan od ciljeva konferenije bio je i da poboljša saradnju vlasti i nevladinih organizacija, koje inače dostavljaju svoje izveštaje komitetima UN na osnovu istraživanja. Ovi izveštaji su mnogo više bazirani na problemima u primeni konvencija, primerima kršenja ljudskih prava i preporukama za poboljšanje. Nažalost, vidljivo je veliko nepoverenje predstavnika različitih ministarstava prema nevladinim organizacijama i mišljenje da one rade protiv „državnih interesa“. Ozbiljni izveštaji bazirani na više od godinu dana istraživanja, osporavani su navodnom zabrinutošću za metodologiju koju nevladine organizacije koriste u istraživanju. Predstavnik Ministarstva rada je naprimer rekao da se ne može izvlačiti bilo kakav zaključak na osnovu 10-tak skandaloznih slučajeva u kojima se vidi vezivanje i zanemarivanje dece sa posebnim potrebana u ustanovama u kojima su smešteni. Za njega su to samo „izolovani incidenti“.
Ono oko čega je postojala potpuna saglasnost je da u Srbiji nema adekvatne statistike koja je potrebna i državnim organima,ali i nevladinim organizacijama kada izveštavaju o poštovanju ljudskih prava. Statističke podatke za mnogo kategorija je veoma teško dobiti, dok za druge kategorije statistika uopšte i ne vodi. Ovakvi podaci su prvo što komiteti traže od države i činjenica da ih Srbija nema, ostavlja utisak da se nešto krije.
Iako je konferencija bila pokušaj misija Ujedinjenih nacija i Organizacije za bezbednost i saradnju da doprinesu poboljšanju u pripremi izveštaja, opšti je utisak da ništa bitnije neće promeniti dok predstavnici vlasti u izveštajima ne počnu otvoreno da govore o problemima, diskriminaciji, primeni zakona i slučajevima kršenja ljudskih prava. Da se vlasti u Srbiji neadekvatno ophode prema činjenicama videlo se i na početku konferencije, kada su 90-te godine okarakterisane samo kao „period poremećenih odnosa sa susednim državama“, bez ikakvog pominjanja ratova, ratnih zločina i teških kršenja ljudskih prava.
----Antrfile: Ogroman broj pritužbi
Ustavna žalba predstavlja jedan od najnovijih mehanizama kojima se može tražiti zaštita ljudskih prava. Prema rečima Agneš Kartag-Odri, sutkinje Ustavnog suda, do sada je podneto 2700 ustanih žalbi i one se najviše odnose na povredu prava na suđenje u razumnom roku i kršenje pretpostavke nevinosti. Ukoliko se zna da je najveći broj presuda Evropskog suda za ljudska prava, u sporovima koje su građani vodili protiv Srbije, upravo vezan za fer i pravično suđenje, može se zaključiti da pravosuđe i dalje predstavlja ključni problem u Srbiji.
Prema rečima Miloša Jankovića, zamenika republičkog Ombudmsmana, u 2008. godini, primljeno je 1030 pritužbi građana, od kojih se 10% odnosi takođe na fer i pravično suđenje, ali sličan broj je primljen i u vezi penzionih i prava iz radnog odnosa.Istovremeno, zamenik Pokrajinskog Ombudmsmana, izneo je podatak da je za 5 godina rada ove institucija, obrađeno 2.717 predmeta koji su se odnosili na oko 8.000 građana.
----Antrfile: Kod nas nema diskriminacije!
Jedna od anegdota koja se i dan danas prepričava među službenicima UN u Ženevi je slučaj predstavljanja jednog od izveštaja koji je podnela tadašnja državna zajednica Srbija i Crna Gora. U delegaciji je bio Vladimir Božović, tadašnji Generalni inspektor policije. Na pitanje jednog od članova Komiteta, koji oblici diskrimininacije su najrasprostranjeniji u Srbiji, Božović je odgovorio da „u Srbiji i Crnoj Gori nema diskriminacije“. Ovo je dovelo do toga da se inače uzdržani i ozbiljni članovi Komiteta i ostali prisutni nasmeju na ovakav odgovor, budući da i ovakvu konstataciju ne bi dale ni države u kojima se ljudska prava najbolje poštoju.
(objavljeno u "Borbi", 8 juna 2009. godine)