Cinema City i ja

lazarusproject RSS / 07.06.2009. u 15:16

Cinema City i ja

Dugo najavljivan i očekivan prvenac naše dugometražne animacije "Edit i ja" sinoć je na novosadskom filmskom festivalu Cinema City doživeo svoju premijeru. Izuzetan pionirski poduhvat pravljenja prvog dugometražnog animiranog filma u Srbiji ne sme se poreći, kao ni činjenica da postoje brojni propusti.

Iako su sve nade bile položene u noć otvaranja Festivala, organizacija Exit tima je još jednom zakazala - srećni treći put zaredom. Otvaranje se pretvorilo u pravi fijasko koji je naterao brojne gledaoce sa imalo kritičke svesti i idejom o troškovima festivala iz državnog poreza (koji iznose više stotina hiljada eura, možda čak i milion koliko je koštao isti festival predhodne dve godine) da napuste salu.

Kako broj ulaznica i pozivnica nije bio jednak broju sedišta u Srpskom Narodnom Pozorištu, mnogi autori pozvani od strane festivala, iako su bili zatrpavani mejlovima od strane organizacije da se najave i pojave ranije da bi im se obezbedila karta i numerisano mesto, stajali su sa strane (kako su bili zamoljeni od nadležnih hostesa pri preuzimanju pozivnica i akreditacija), ako su pak bili te sreće da ih propuste na ulazu (s obzirom na to da podeljene akreditacije ne obezbeđuju prolaz na projekcije glavnog programa).

Publika je pokazala svoje obilato znanje engleskog jezika time sto nije dopuštala prevodiocu da dođe do reči, a i sam tim organizatora trudio se da pošteno sabotira i ponizi nesrećnu gospođu nedoličnim komentarima na račun njenog rada kao i svetlosnim i zvučnim upadima koji su njeno prisustvo činili besmislenim. Ono na šta nisu pomišljali je da je festival zvao i inostrane učesnike i članove žirija, koji još uvek ne znaju srpski, iako u Srbiji očigledno svi znaju engleski i prevodioci postaju suvišni. Ovakve sitnice koje svakako laskaju budžetu, ali ne i gostima, znaju da zasmetaju iole informisanom prosečnom posetiocu festivala obaveštenom o budžetu. Sve to se gura u stranu zarad filmskog ostvarenja na koje se tako dugo čekalo u ovoj zemlji.

Kada su se svetla SNP-a napokon ugasila i prošlo nekoliko animiranih reklama, gde se Erste jos jednom pokazala kao banka prva u svemu, počeo je zaglušujući zvuk animiranog filma nekoliko puta jači od potrebnog i na granici podnošljivog. Nažalost, to je bilo i za ocekivati s obzirom da je tehnički tim festivala najverovatnije isti onaj koji je pre dve godine na prvom Filmskom Festivalu Srbije otišao na pivo nepromenivši rolnu u projektoru i ostavio reditelja Emira Kusturicu i pola Vlade Srbije u mraku petnestak minuta, dok su organizatori verovatno tražili razigrane projekcioniste po lokalnim pabovima.

Protagonista filma do kraja ostaje misterija, pošto radnja neprekidno prati mladu Edit, ali počinje pričom njenog veštačkog nervnog sistema koji je ona uslovno rečeno rodila, ipak - čudni su putevi fikcije, jer završava se opet govorom Edit. Radnja, pomalo nedosledna sama po sebi, ulepšana je prilično neuverljivim dijalozima i izlišnim i nerazumljivim scenama, koje u filmu ipak nemaju funkciju koju bi možda imale u stripu.

Film nam na sasvim simpatičan način još jednom pokazije da je srpski prevaziđen, a najnoviji tred je psovanje na engleskom. Vrhunac srpske komedije - psovka, očigledno od prevelikog korišćenja, kako u pozoristu tako i na filmu, postala je sasvim izlizana da se izgovara na maternjem jeziku. Prosto se nameće pitanje kako li se gospodin Nušic proslavio bez psovanja. Nekolicina rešenja za nadrealne prostore je svakako deja vu određenih filmova, ali kako je pokazao gromki aplauz zadnjih redova prepun tinejdžera (istih onih koji su glasno bojkotovali gospođu koja je prevodila) upravo jedno ovakvo ostvarenje je pun pogodak među publikom koja se oduševljavala komičnim scenama ismevanja srpskog nasleđa, nasilja, golotinje i seksa. Vođeni verovatno onom čuvenom, koliko duhovitom isto toliko i glupom maksimom da su za dobar film potrebni samo ševa i mačevanje, naizgled su oduševili publiku koja, na sreću ili na žalost, ne obraća pažnju na teško premostive nedostake scenarija. Ovo pokazuje ne samo da umetnici Srbije još nisu spremni za svet, već ni da Srbija nije spremna za pravu umetnost.
Nekolicina ljudi razvijenog kritičkog mišljenja pokazala je svoja kiselo nasmejanih lica po izlasku iz scene Jovan Đorđević. Od komentara moglo se čuti se samo: "Pa, trudili su se" i ništa više. Velika nada koju smo svi polagali u genijalnog strip-crtača Aleksu Gajića i njegov jos genijalniji koncept prikazanog u stripu Tehnotise sahranjena je zahvaljujući nečim banalnim za crtače i animatore. Trudeći se da nacrta i animira vizuelni dragulj, niko zapravo nije obraćao pažnju na scenario. Ako zaista želite da uživate u delu Alekse Gajića kupite njegove stripove, daleko bolje ćete se provesti.



Komentari (0)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana