Kavkaski krug kredom

Ubrzo nakon proglašenja nezavisnosti od Gruzije u junu 1992., u Abhaziji – sjeverozapadnoj gruzijskoj pokrajini od oko 300 000 stanovnika, na sjevernoj obali Crnog mora, vodio se do 1994. krvavi gruzijsko-abhazijski građanski rat. Donošenjem Rezolucije o Abhaziji Vijeća sigurnosti UN u julu 2002., Abhazija danas ima nejasan status autonomne republike unutar Gruzije, s dvije Vlade, jednom u Sukhumiju i drugom, izbjegličkom (pro-gruzijskom) u Tbilisiju, koje se – razumljivo – međusobno ne priznaju. S abhazijske točke gledišta, nezavisna republika, s gruzijske: na putu ponovnog pripajanja Gruziji kroz 3 faze. Odnose dvije strane posebno opterećuje neriješeno pitanje oko 250 000 izbjeglica, abhazijskih Gruzijaca u Gruziji. Rješenje još nije na vidiku. U Abhaziji vlada tipična posljeratna situacija siromaštva, razrušene ekonomije, bezperspektivnosti i neizvjesnosti u pogledu budućeg statusa pokrajine.

No, željela sam vam zapravo ispričati jedan događaj koji govori o tome da alternativa neprijateljstvima, mržnji, krvoproliću i sili oružja uvijek postoji.

To se dogodilo ovako:

Jednoga dana, na tržnici u Sukhumiju, glavnom gradu Abhazije, jedan peto- ili šestogodišnjak odlučno se uputio prema ženi koja je prodavala za štandom, čvrsto joj se uhvatio oko nogu i rekao: „Ti si moja majka!“ Više je nije puštao. „Izgubila si me i sada sam te pronašao. Tako sam te dugo tražio...“ Odmah je shvatila da je dječak Gruzijac. Nitko nije imao pojma što se dogodilo, osim što je svima bilo jasno da je dječak sam, bez roditelja ili ikoga da se o njemu stara.

Šta da se radi? Žena koja je toga dana potpuno neočekivano postala „mama“ imala je i vlastitih problema preko glave. Muž je bio invalid, djeca dovoljno mala da se o njima još dugo trebalo brinuti. Ali ovoga dječaka nije bilo moguće jednostavno ostaviti na tržnici. Odlučila je da ga povede sa sobom kući, pa će kasnije vidjeti što će s njim.

Kod kuće je pala jednoglasna odluka: „Ostaje kod nas! Potražiti ćemo njegove roditelje, a dok ih ne nađemo, biti će naš sin.“ Tako je počela duga i mučna potraga za njegovim pravim roditeljima, koji su očigledno živjeli na "neprijateljskoj" strani, u Gruziji. Dječak se prisjećao samo fragmenata iz vlastite prošlosti; ponekih epizoda iz dotadašnjeg života. Tek se mutno sjećao mjesta na kojem je prije živio i kako je došlo do toga da je odvojen od obitelji.

Sada je njegova mama bila jedna Abhazijka, a njena kuća i obitelj utočište u kojem se osjećao zaštićen.

Potraga se nastavljala. Ljudi su se javljali s različitim pričama i detaljima kojima su nastojali pomoći „roditeljima“, ali pomak nije bio na vidiku. Bila je to još jedna u nizu tragičnih posljedica rata: djeca koja ostaju bez roditelja, roditelji koji su u ratnom košmaru izgubili djecu.

S druge strane, dječak nikako nije mogao razumjeti zašto se svi toliko grčevito trude da pronađu njegove roditelje. Ta, on je bio kod svoje „mame“! Godine su prolazile i on je već i završio školu. I onda, kako to često biva, kada je i posljednja nada izgubljena... Preko jedne žene koja je imala rodbinu u Gruziji, u selu su čuli neke priče koje su veoma nalikovale fragmentima priča koje je dječak nekada ispričao. Uslijedili su liječnički testovi koji su trebali utvrditi dječakovo porijeklo. Na ogromnu radost prave majke, izmučene dugogodišnjom potragom za sinom, a s kojom je u međuvremenu uspostavljen kontakt, dokazano je da je dječak njen sin!

Kratko nakon toga, praćeni televizijskim kamerama, pravi roditelji su dočekali dan da mogu zagrliti svoga sada već odraslog sina. Mladić je došao u pratnji svoje abhazijske „majke“ na abhazijsko-gruzijsku granicu i tu se konačno, nakon mnogo godina, opet pridružio svojoj porodici.

Ubrzo nakon toga priređena je proslava s počasnim gostom – dječakovom abhazijskom majkom, koja ga je bila prihvatila s majčinskom ljubavlju, iako je znala da je Gruzijac, te poduzela sve da mu pomogne pronaći svoju pravu obitelj.

Od toga je prošlo nekoliko godina. U medijima se u međuvremenu pisalo da se vrlo skoro ipak vratio svojoj abhazijskoj „porodici“, te da od tamo redovito posjećuje roditelje i rodbinu u Gruziji

(Priču je ispričala Irina Kwekweskiri iz Centra za kulturu mira Zurab Abtscha u Abhaziji.)