Društvo

ANTIFAŠIZAM U SRBIJI – JUČE I DANAS ?

Milan Karagaća RSS / 04.06.2009. u 09:38

Demokratski politički forum, koji deluje u okviru Centra za demokratiju ,organizovao je debatu pod nazivom "Antifašizam u Srbiji- juče i danas".

U svojstvu jednog od uvodničara dr.Branka Prpa je predstavila dve knjige Banjičkog logora sa popisom 23.637 žrtava. Tom prilikom je, između ostalog, iznela:

«Beograd je jedini prestonički grad u Evropi sa četiri logora na gradskoj teritoriji. Jajinci su mesto gde je sahranjeno, pobijeno u masovnim grobnicama, po našim procenama, oko 68.000 ljudi. Ta brojka ide i do 80.000, zbog toga što je vršena asanacija terena. U ova dva velika toma su stala sva imena sa jednom vrlo redukovanom informacijom: ime, prezime, pol, često ali ne uvek nacionalna pripadnost, majka, otac, oženjeni, neoženjeni, profesija i streljan, odveden, itd. Dakle, to su definicije koje su u banjičkim knjigama vođene o logorašima tokom 1941-1944. godine.Ta dva toma su zapravo zbirno izdanje osam knjiga Banjičkog logora koje su sačuvane kao knjigovodstvo zločina, kao knjigovodstvo smrti Uprave grada Beograda, dakle, Nedićeve kvinsliške uprave.»

Postavlja se pitanje kakvu poruku o svom odnosu prema antifažizmu i fašizmu, prema žrtvama fašizma, šalju država Srbija  i grad Beograd ako je do nedavno slika Milana Nedića stajala u svečanoj Sali Vlade Srbije a slika Dragog Jovanovića  evo još uvek u Sali Skupštine grada. Šta reći ako visoki funkcioneri javno govore da tu nije ništa sporno.

Ilustracije radi, jedan učesnik u debati je upravo izneo tu „ sitnicu“, koja ne služi na čast demokratskoj i postpetooktobarskoj proevropskoj Srbiji. Naime, da se u svečanoj sali Skupštini grada Beograda nalazi slika Dragog Jovanovića, koji je bio upravnik grada Beograda i upravnik logora na Banjici za vreme okupacije i da je do pre godinu dana na sajtu gradske vlade stajalo –žrtve komunističkog terora. Na konkretno pitanje kako je to moguće visoki funkcioner gradske skupštine i DS je, na zaprepašćenje prisutnih, odgovorio:

” Mislim da to više ne stoji na sajtu, ali na sajtu svakako stoji spisak ljudi koji su vršili tu funkciju gradonačelnika, nije se uvek tako zvala. Na tom spisku se nalazi taj g. Dragi Jovanović i njegova slika se nalazi na zidu gde su poređane sve te slike. Ukoliko bi ta slika bila skinuta, tu bi bila jedna vremenska rupa između prethodnog i onog sledećeg.
Žao mi je što se ne slažem sa ovim predlogom lično. Mislim da tamo postoji još ljudi sa kojima se možemo ideološki i politički neslagati, koji su možda bili u svoje vreme nekakvi kriminalci i zločinci, ali to je jednostavno jedna istorijska činjenica i to je jedan spisak slika od vremena, ne znam, Karađorđa, itd. To nije nikakvo odlikovanje, nikakva nagrada niti bilo kakva ideološka stvar. To je jedan spisak.”
Postavlja se opravdano pitanje da li dotični funkcioner pripada stvarno DS ili je tu zalutao, ima li on rupu u pamćenju ili je ideološki toliko slep da ne vidi krivicu za onih 23.637 i još mnogo srpskih žrtava za koje je taj Dragi i njegova policija neposredno odgovoran.

Onda se postavlja pitanje i nije li licemerno da ljudi koji tako misle polažu vence prilikom inače stidljivog obeležavanja datuma i događaja vezanih za antifašističku prošlost.

Nije li licemerno da funkcioneri skupštine grada kojima ne smeta slika Dragog Jovanovića u svečanoj Sali polažu vence na spomenik žrtvama Banjičkog logora.

 Debata je, inače, bila veoma konstruktivna, interesantna  ali i polemična, posebno kada su pojedini učesnici pokušavali da minimiziraju antifašizam sa pozicija antikomunizma pa preporučujem da se pročita.

evo ovde

Pitanje fašizma i antifašizma ne može, niti sme, da bude svedeno na ideološku tlapnju.

To nije stvar samo civilnog društva već države koja  mora  da se jasno odredi, a ne da ostavlja nedoumice,čak ni u pogledu odnosa prema  partizanskom i ravnogorskom pokretu.

To nije ideološko pitanje već civilizaciojsko i pitanje elementarne humanosti.

Pitanje našeg odnosa prema  antifašizmu nema i ne sme da ima nikakve veze sa antikomunizmom niti se sme minimizirati izgovorima na ono što su komunisti radili posle 1945.godine.

Reč je dakle o antifašizmu i borbi protiv fašizma, reč je o tome da se ne sme dozvoliti povampirenje nikakvih oblika fašizma, rasizma i drugih manifestacionih oblika tog zla.

Svako prećutkivanje i guranje u zaborav antifašizma predstavlja indirektnu podršku, za sada marginalnim grupama i pojavama različitih  profašističkih manifestacija i aktivnosti, koje mogu, u određenim uslovima i okolnosti da se objedine i predstavljaju ozbiljniju opasnost.

Ne može se istovremeno sa poštovanjem odnositi prema Milanu Nediću i Dragom Jovanoviću i njihovim žrtvama, to je bezobrazno i licemerno

Mislim da greše svi oni koji  ideološki manje-više ostrašćeni antikomunizmom i revizionizmom pokušavaju, a u velikoj meri i uspevaju, da proteraju i antifašizam.. Država konačno mora da uspostavi red stvari, neko mora biti odgovoran za stradale u logorima, obešene na Terazijama i druge zločine  od 1941-45.godine. Neće biti da su Nedić, Dragi Jovanović i drugi radili to što su radili u periodu od 1941. do 1945.godine zato što su komunisti nešto uradili posle 1945.godine.

Prećutkivanje činjenica je najbesprizornije falsifikovanje istorije.

 

 

 



Komentari (128)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Exitus Letalis Exitus Letalis 21:46 04.06.2009

Re: Užas na kvadrat

Nedavno (pre dve nedelje) sam razgovarao sa jednom starom gospođom, preživelom sestrom bliznakinjom devojčice Vide Pantić koju su masakrirali četnici 20. XII 1943.
Ona kaže da se unuče jednog dana vratilo iz škole, i reklo da je učiteljica rekla da su masakr u kome je stradala njena sestra i još 37 žena i dece počinili partizani.

kako bi drugačije rehabilitovali četnike da nisu napravili čitav lifting.
oni koji podržavaju četnike, spremni su da ponove.
Milan Karagaća Milan Karagaća 22:47 04.06.2009

Re: Zašto moliš ?

Zašto moliš ?

pa eto, računam da su ljudi razumni i da ne moram da brišem komentare. Izgleda ne vredi, najmanje govore o onome što je tema, što su učesnici skupa govorili, kako Alimpić shvata istoriju i koaliciju?
Tribinu (skraćenu reprizu ) sam odgledao na TV narednog dana i moram da izrazim svoje veliko razočarenje u nastup g-dina Mićunovića

A ja u nastup onog Alimpića.
sentinel26 sentinel26 16:23 05.06.2009

Re: Razočarenje ?

Milan Karagaća
A ja u nastup onog Alimpića.
Taj gospodin nije za mene nikakvo razočarenje, pošto znam koliki su njegovi dometi, nauk i znanje.
On jedino umije da čega da mu neko odozgo kaže šta treba da radi.
Sjećaš se njegove izjave o izlaženju " u susret investitoru" PC "Ušće".

Neues aus der Nachbarschaft Neues aus der Nachbarschaft 12:53 04.06.2009

Ko, gde, sta, s kim, etc

Za razumevanje fasizma u Srbiji neophodno je tacno ustanoviti osobe i institucije iz predratnog vremena [pre 1941] i opisati tacno i sistematski njihov polozaj, drustvenu moc i ideje. Danas kad se prica o fasizmu najcesce se pominje vreme 1941-45 i onda ide diskusija, partizani, cetnici, ustase, etc. (u slicnom pravcu krenulo i gore) i tu onda uvek ide selektivno citiranje pojedinih likova, izjave se vade iz konteksta i sl. Zadatak istoricara koji se bave ovim prostorom je da vide sta se radilo po raznim nacionalnim institucijama kao sto su Politika, SPC, Srpski kulturni klub, i koje su ideje njihovi predstavnici promovisali u odnosu na fasizam. Mi jos uvek nemamo ozbiljnu analizu javnog prostora iz tog vremena. U odnosu na to se onda moze razumeti i sta se desavalo tokom i posle rata pa se moze govoriti i o odgovornosti pojedinih likova i institucija. Fasizam ocito nije strano telo u Srbiji i nije stigao sa cinovnicima Wehrmachta. Sa druge strane, otpor NS okupaciji se ne moze uvek izjednaciti sa antifasizmom. Kao i fasizam i antifasizam je proizvod odredjenih drustvenih krugova. Pitanje je koji krugovi su u pitanju i koliku drustvenu moc su imali.
lutherblisset lutherblisset 15:29 04.06.2009

Re: Ko, gde, sta, s kim, etc

Za razumevanje fasizma u Srbiji neophodno je tacno ustanoviti osobe i institucije iz predratnog vremena [pre 1941] i opisati tacno i sistematski njihov polozaj, drustvenu moc i ideje. Danas kad se prica o fasizmu najcesce se pominje vreme 1941-45 i onda ide diskusija, partizani, cetnici, ustase, etc. (u slicnom pravcu krenulo i gore) i tu onda uvek ide selektivno citiranje pojedinih likova, izjave se vade iz konteksta i sl. Zadatak istoricara koji se bave ovim prostorom je da vide sta se radilo po raznim nacionalnim institucijama kao sto su Politika, SPC, Srpski kulturni klub, i koje su ideje njihovi predstavnici promovisali u odnosu na fasizam. Mi jos uvek nemamo ozbiljnu analizu javnog prostora iz tog vremena. U odnosu na to se onda moze razumeti i sta se desavalo tokom i posle rata pa se moze govoriti i o odgovornosti pojedinih likova i institucija. Fasizam ocito nije strano telo u Srbiji i nije stigao sa cinovnicima Wehrmachta. Sa druge strane, otpor NS okupaciji se ne moze uvek izjednaciti sa antifasizmom. Kao i fasizam i antifasizam je proizvod odredjenih drustvenih krugova. Pitanje je koji krugovi su u pitanju i koliku drustvenu moc su imali



Već duže vreme mi se u glavi mota ovo. To bi bilo veoma značajno istraživanje, ali čisto sumnjam da je iko stručan ovde raspoložen za tako nešto.
grol grol 13:31 04.06.2009

Desimir Tošić

Link http://www.republika.co.yu/374-375/29.html
U ovom tekstu, u kojem ja želim da dam neka objašnjenja i da postavljam pitanja, treba da kažem i nešto što će ličiti na političku ličnu kartu, a mislim da je to potrebno.
Pre rata 1941. bio sam regrutovan, ali vojsku nisam služio. Sa svojim drugovima u toku kratkog i neuspešnog rata prijavio sam se kao dobrovoljac i bio razvrstan u Prekobrojni puk kod Blažuja (Sarajevo), ali do oružanog sukoba nije došlo. Čak nam ni puške nisu dali. Sve se rasturilo! Vrativši se u Beograd krajem maja, počeli smo, predratna omladinska organizacija Demokratske stranke i ja u njoj, da se prikupljamo i da delamo politički. Neki su bili za to da se odmah ode u jedinice Mihailovića. Ja sam na Mihailovićev pokret od prvog dana gledao kritički, negativno, ali sam bio idejno protiv partizanskog pokreta. Bio sam na strani londonske vlade, i kao čovek i kao član Demokratske stranke od 1938. godine. Na Univerzitetu, Pravnom fakultetu, upoznao sam ljude iz Komunističke partije Jugoslavije. Bili su borci i nosili ideju socijalne revolucije, ali bih, posmatrajući ih, mogao da kažem kao Prudon Marksu - da parafraziram: plašim se za slobodu kad komunisti dođu na vlast. Oni su pokazivali već tada, kao studenti, jednu opštu tendenciju i ka fizičkoj represiji, i to na Univerzitetu, protiv svojih političkih protivnika.
Međutim, ja sam sa petoricom svojih drugova bio uhapšen od Gestapoa februara 1943, transportovan potom u logor na Starom sajmištu i najzad na prinudni rad u ondašnju nacističku Nemačku, u stvari u Austriju. Sad se pitam da li ja pripadam "antifašističkom" frontu ili sam saradnik okupatora, s obzirom da sam bio protivnik partizana? Nije bilo nemačkog zatvora i logora u Jugoslaviji i izvan Jugoslavije u kojem nije bilo protivnika partizana, većinom su bile pristalice Draže Mihailovića. Veliki je broj ljudi bio hapšen (za vreme nacističke okupacije Srbije) zbog slušanja Radio Londona. Publika ih je posmatrala kao Mihailovićeve pristalice. U beogradskom zatvoru Gestapoa, u ćeliji 5, bilo nas je trinaestorica, samo je jedan bio pripadnik partizana, dr Čeda Rajačić iz Gline, posle rata profesor Sveučilišta i predsednik Srpskog kulturnog društva u Hrvatskoj. Većina zatvorenika bili su "slušaoci" Radio Londona. Dvojica su bila streljana iz naše ćelije: jedan dok sam ja bio u njoj (zajedno sa svojim drugom sa Pravnog fakulteta, Miodragom Jevremovićem). To je bio ekonom Vojo Vojislav Petrović, koji je bio civilni komandant četničke Ivanjice 1941. Drugi streljani, nešto docnije, iz moje ćelije bio je Mića Hadži-Pavlović iz Sokobanje. I on je bio Mihailovićev čovek.
U zemunskom logoru, kako se tada zvao, a sada se zove Staro sajmište, nije bilo vidno raspoznavanje četnika i partizana, ali ja bih rekao da su partizani, za to moje vreme 1943, bili u manjini, iako su držali personal koji je ostao još iz kruga prvih logoraša 1942, posle slamanja takozvane Užičke republike. Personal: to su logoraši lekari, bolničari, kuvari, pekari, električari, pisari, baštovandžije itd. Potom pamtim pet masovnijih grupa koje su bile sastavljene od više stotina. Prva je bila grupa Krajišnika "partizana", druga grupa Vlaha homoljaca "četnika", treća grupa iz Niša od stotinak ljudi, koja je bila obeležena kao četnička i svi su streljani izuzev apotekara Slobodana Jelića; potom četvrta grupa, šabačka, koja je bila partizanska i brojala je stotinak ljudi kao i prethodna i takođe je kolektivno streljana. Peta velika grupa brojala je možda hiljadu staraca i mlađih žena koji su pokupljeni u jednoj opštoj nemačkoj "raciji" po Sremu, i bila je otpuštena posle mog transportovanja na prinudni rad u Nemačku. Da dodam, u logoru nije bilo nikakve rasprave između partizana i četnika. Logoraši u takvom stanju ne raspravljaju mnogo jer svi, u "principu", očekuju da budu pobijeni.
U mestu mog prinudnog rada, na Semeringu u Austriji, bilo nas je desetak, više ratnih zarobljenika, seljaka, samo sam ja bio "politički". Bio je i jedan Slovenac - Štober Lukas - nisam ga nikad pitao zašto je bio na tom mestu. On nije bio mnogo razgovoran čovek, iako smo obojica mesecima spavali u jednoj sobi i radili isti posao: ložili smo centralno grejanje za malu vojnu bolnicu, odmaralište, "lazaret".
Prvi moj susret, posle rata, sa literaturom o građanskom ratu je debela knjiga o suđenju Draži Mihailoviću 1946. godine. Čitali smo je pomno, desetak studenata-emigranata, i bili smo iznenađeni svačim što smo pročitali. Sećam se da smo bili užasnuti rezolucijom četničke omladine u Šahovićima 1. decembra 1942; ocenjivali smo je, tu rezoluciju, kao fašistoidnu. Predosećali smo da su mnoge Mihailovićeve izjave na sudu bile tačne, verovatno mnoge iznuđene, ali dokaza nismo imali. I onda je nastala, pedesetih godina, pomama od propagande, s jedne strane partizanske propagande koja je stizala iz Jugoslavije, a s druge strane luda i neozbiljna četnička propaganda u emigraciji. Mi smo, jedna malobrojnija grupa mladih, na obe propagande reagovali negativno. Tako se rodilo Oslobođenje, jedna organizacija koja je bila protiv-komunistička, ali isto tako i protiv kontrarevolucije i protiv restauracije starog stanja pre 1941. O tome ima obilje dokaza u časopisu Naša reč, koji je izlazio redovno pune četrdeset tri godine. Moja osnovna ideja je bila da treba bežati od naše bliske prošlosti - ukoliko želimo poredak slobode za budućnost. Izbegavali smo, posebno ja lično, da raspravljamo o građanskom ratu, iako su bile četiri publikacije koje smo objavili, a koje su se vraćale u prošlost. Pisci su bili Evgenije Jurišić, o suđenju Mihailoviću, uspomene četničkog komandanta Zvonimira Vučkovića, istraživanja profesora Ivana Avakomovića "Mihailović prema nemačkim dokumentima" i značajna knjiga Živka Topalovića Kako su komunisti dograbili vlast u Jugoslaviji.
Bio sam zadovoljan što po povratku u Srbiju septembra 1990. godine nije bilo, u prvo vreme, rasprave između preživelih četnika i nekada vladajućih partizana. Niko me nikada nije pitao o ratu, te nisam mogao da verujem da će ta rasprava da se razbukti u poslednjim godinama. Jedan od razloga za nju bilo je svakogodišnje vašarište na Ravnoj gori, koje je davalo više sliku iz Bulajićevih filmova o četnicima nego o samom četničkom pokretu.
Ovaj tekst, koji sada objavljujem, je moje prvo izlaganje kako sam ja video rat i okupaciju, kao i, pored borbe protiv okupatora, građanski rat između partizana i četnika. U međuvremenu, pojavila se dosta značajna literatura o Mihailovićevom pokretu. Prvi su branili Mihailovića. Pre značajne knjige profesora Dimitrija Đorđevića Ožiljci i opomene, objavljene su knjige Davida Martina i Michaela Leesa, jednog Kanađanina, a drugog Engleza koji je bio na terenu u Južnoj Srbiji sa Mihailovićevim jedinicama. Potom je bio Jasper Rootham, Miss Fire: The Chronicle of a British Mission to Mihailovich 1943-1944, 1946, zatim Albert B. Seitz Mihailovich, Hoax or Hero, 1953, i najzad The Mansfield Report, 1974. Ko je te knjige poznavao u našoj javnosti i ko je te knjige uzeo u ozbiljnu kritičku analizu od strane partizanskih istoričara u toku više decenija?
Međutim, pored sve te navedene i nenavedene literature javili su se naučnici i naučne knjige koje se ne mogu svrstati ni u četničku ni u partizansku literaturu. Da ih navedemo:
Matteo J. Milazzo, The Chetnik Movement and Yugoslav Resistance, Johns Hopkins University Press, Baltimore (Maryland) & London 1975,
Jozo Tomasevich, The Chetniks, Stanford University Press, Stanford (California), 1975,
Marc C. Weeler, Britain and the War for Yugoslavia 1940-1943, Columbia University Press, New York, 1980,
Lucien Karchmar, Draža Mihailović and The Raise of the Chetnik Movement 1941-1942, 1987,
Walter Roberts, Tito, Mihailović and the Allies, 1973, i drugo izdanje 1987,
Simon Trew, Britain, Mihailović and the Chetniks, 1941-1942, 1998,
Michael Stenton, Radio London and Resistance in Occupied Europe, 2000,
Heather Williams, Parachutes, Patriots and Partisans, The Special Operations Executif and Yugoslavia 1941-1945 (britanska Služba za izuzetne zadatke), 2003.
Treba li da kažemo da nijedna naučna analiza od stranih pisaca ne tretira Mihailovića i njegov pokret kao fašistički ili prookupatorski

Drago Kovacevic Drago Kovacevic 13:37 04.06.2009

Intervju

Evo, da raspravi doprinesem intervjuom koji sam obavio sa dr Brankom Prpom, a koji je objavljen u zagrebackom nedeljniku Novosti, 25. 4. 2009.




- Arhiv Beograda čija ste Vi direktorka otvara izložbu «Logor Banjica – Logoraši». Šta je u centralna poruka izložbe?

Centralna poruka izložbe je u funkciji ljudskoga znanja, a dio je velikog izdavačkoga poduhvata, odnosno uvod u to. Istorijski arhiv Beograda će se uskoro objaviti osam knjiga sa 24.000 imena i dosijea banjičkih logoraša. To je čitavo knjigovodstvo smrti. Istorija je kako kaže Leopold Ranke rekonstrukcija onoga što se događalo. Mi ovim projektom pokušavamo rekonstruisati njihovu sudbinu i biti brana zaboravu. Lako zaboravljamo svoju prošlost i brišemo je iz sjećanja, a Srbija i posebno grad Beograd je bio u režimu jednoga od najtežih fašističkih okupacionih sistema. Samo su na područiju grada Beograda bila četiri strašna logora. Staro sajmište, Banjica, Topovske šupe i Miličića ciglana. U Jajincima, u podnožju Avale je bilo stratište na kome je pogubljeno najmanje 68.000 ljudi a neki podaci i procjene idu i do 80.000. Njemci su radili tzv. asanaciju pa su spaljivali žrtve i uklanjali tako materijalne tragove. Iz „Topovskih šupa” su odvođeni mladići Jevreji i Romi stari samo 14 – 15 godina i ubijani u Jajincima. Sa Staroga sajmišta su ljudi odvoženi u kamionu dešegupki, gdje su gušeni i mrtvi dovoženi u Jajince te tamo sahranjivani. Više od deset hiljada ljudi je na taj način likvidirano. U Miličićevoj ciglani je bio logor za partizane, njih oko 500- ina.
Cijeli Beograd je bio premrežen ovim strašnim tačkama. Ovo što radimo je u širem smislu svjedočanstvo o tome.
Na samoj izložbi koja je otvorena pratimo sudbinu jedne žene, logorašice i njene četvorogodišnje djevojčice, a koja je kasnije streljana.
Naš je zadatak da upoznamo širu javnost sa onim što se zbivalo u Beogradu za vrijeme fašističke okupacije, ali i da pošaljemo signal državi da je dužna čuvati svoje kulturno i istorijsko nasljeđe i da gaji kulturu sjećanja. Naročito mladi moraju znati šta se to događalo, a ovo je jedan od tih načina.


- Ljudi odgovorni za zločine u banjičkom logoru, ali i na drugim mjestima u Beogradu i Srbiji danas su predmet sudskih postupaka za posthumnu rehabilitaciju. Imali smo čak ne tako davno, prije možda godinu i po dana priliku da čujemo jednog ministra Vlade Srbije kako svome sagovorniku kaže da treba ustati kad pomene ime Milana Nedića. Nedićeva slika, kao i slika Dragoga Jovanovića stoje na počasnom mjestu u nekim sobama Vlade Srbije i Skupštini grada.Kako to tumačite?

Ako se može govoriti o sunovratu moralnih i civilizacijskih vrednosti do samoga dna, onda je to postavljanje fotografija Nedića i Dragoga Jovanovića u te famozne sobe. Dragoljub Dragi Jovanović je bio okupacioni upravnik grada Beograda, šef državne bezbjednosti koji je izvršio i pripremio, organizaciono stvorio uslove za sva zla koja su počinjena. On je formirao specijalnu policiju koja je bila zadužena za hapšenja nepoćudnih, on je od početka do kraja sproveo projekat Banjičkoga logora. On je krvnik Beograda, na stotine dokumenata to dokazuje.
Milan Nedić je bio na čelu okupacione, kvinslinške vlade koja je servisirala sva ta zla. Čitava sela iz okoline Beograda su dovođena na Banjicu da bi poslužila za onu čuvenu kvotu «sto za jednoga». Imali su oni, Nedić i ta vlada «odelenje za Jevreje i Cigane». Pominjati Milana Nedića u bilo kom antifašističkom kontekstu je i apsurdno i bezočno.
Gadna je spoznaja da se notorne činjenice moraju opet eksplicirati jer to govori o stanju duha i dubinom sunovrata u vrednosnom smislu. A mladi ljudi treba da znaju i dužni smo im kazati šta je njihovo civilizacijsko i istorijsko nasleđe. Šta je tu tačno a šta nije i šta je to jasni civilizacijski kurs u poslijeratnoj Evropi.
Te stvari, da slike takvih ljudi stoje u javnim zgradama se zaista ne smiju događati u državama koje baštine vrijednosti poslijeratne Evrope i antifašizma.

- Nije samo Nedić i njegova kvinslinška vlada predmet rehabilitacija. Draža Mihajlović je kandidat za rehabilitaciju, čak se i Ljotić pominjao. U našem susjedstvu su slične tendencije.

Ovo pitanje pored moralonoga, civilizacijskoga i istorijskoga sloja ima i jurisdističku komponentu.
Ako su države bivše Jugoslavije i pravne sljednice, sukcesori te države, onda nije moguće tek tako kazati da ono što je ranije procesuirano i utvrđeno možemo opet procesuirati. To je veoma ozbiljno pitanje za države bivše Jugoslavije koje po nekada neozbiljno funkcionišu. Ovo otvara i jedno fundamentalno pitanje, pitanje odnosa prema žrtvama, viktimološko pitanje. To ovi što bi rehabilitovali zaboravljaju.
Ko ima pravo rehabilitacijom krvnika vređati žrtve....A ovim žrtve postaju nebitne. Nedopustivo je vrijeđati žrtve a tim rehabilitacijama se žrtve vrijeđaju i dira se u same civilizacijske temelje.
Mi ne smijemo opraštati krvnicima i oko toga nema diskusije.




- Na javnoj sceni u Srbiji, ali i u drugim državama nastalim raspadom Jugoslavije, mogu se vidjeti organizacije mladih ljudi koje gaje profašističke, pa i fašističke ideje. Šta je tome osnovni uzrok i koliko je školski sistem za to odgovoran?

Pa potpuno je jasno da kad idete rehabilitovati fašiste iz drugog svjetskoga rata da ćete imati i fašističke pristalice među mladima koji sami po sebi ne razumiju o čemu se tu radi. Šta je njihova baština. Ako se dogodi to kao što se dogodilo u zemljama bivše Jugoslavije da se čitav antifašizam prevede u komunizam, pa ljudi zapravo izjednačavaju antifašizam i komunizam, dogodiće se da ljudi krivo percipiraju fundamentalno važnu stvar. A atifašizam je zapravo bio najširi savez svih demokratskih snaga protiv zla i smrti a ne inačica za komunizam. Mladi ljudi mogu dospjeti do konfuzije u smislu razumjevanja šta se stvarno događalo. Ne mogu onda shvatiti ono što je Robespjer rekao «da nema slobode za neprijatelje slobode». Tako i ne vide fašizam kao zlo i neprijatelja civilizacije. Naša je obaveza, da oko toga nema dilema.
Moralna pitanja jedne istorije ne mogu se svoditi na potrebe dnevne politike, a kod nas se to na žalost događa.



- Svjedoci smo da se i ove godine nastoji u najširem kontekstu ocrniti partizanski pokret i antifašistička borba. Najnoviji slučaj je otvaranje pitanja likvidacije fašističkih snaga u završnim operacijama koje je vodila NOVJ, u aprilu i maju 1945. godine. Evo, hrvatsko pravosuđe je otvorilo istragu vezanu za Kočevski rog, i još neka mjesta. U Sloveniji se vode rasprave u odnosu na to. Kako tumačite ta nastojanja?

Da, ovo je dio širega konteksta o kome sam već govorila. Ovi što otvaraju ta pitanja zaboravljaju mnoge važne stvari.
Zaboravljaju recimo da je to bio drugi svjetski rat. Zaboravljaju da su to neprijateljski vojnici. Zaboravljaju da ti koje oni sad zovu žrtvama, da su bili prije toga krvnici. Da su počinili stravične zločine. Ako njih nazovemo žrtvama, šta su onda desetine, stotine hiljada onih što su oni pobili i to samo zato što su druge vjere, nacije ili rase.
Zaboravljaju, a to je posebno zanimljivo, da jugoslovenski partizani nisu rušili gradove, palili sela pa da su tako od njih ginuli civili. Evo, nikada ovi isti što bi sada da rehabilituju fašističke vojnike i prevedu ih u žrtve, nisu recimo kazali da bi trebalo nekome suditi zbog Hirošime i Nagasakija, ili rušenja Drezdena i drugih njemačkih gradova gdje su masovno ginuli civili, ali se upinju dokazivati da su to završne operacije partizanske vojske protiv fašističkih i kvinsliških formacija.
No, tu ima još jedan elemenat koji svakako treba osvjestiti. Osporavanje antifašizma počelo je uoči razbijanja zajedničke jugoslavenske države i radi se, apsolutno o ozbiljnom političkom projektu.. Jer, jugoslovenska država nije mogla biti razbijena, ako nije osporeno njeno antifašističko nasljeđe.
Nije se država raspala u nekoj Bartolomejskoj noći gdje su se pripadnici različitih nacija i vjera spontano sukobili, već se raspala odlukama državoga i političkoga vođstva. To je promjenilo ideološku osnovu načina na koji su južnoslavenski narodi živili zajedno. Izmjenio se tip govora ideja njihove istorije. Najdrastičnije razmjere ovoga smo mogli vidjeti u Srbiji i u Hrvatskoj. Negiranje antifašizma je projekat «elita» koje su to nastavile i u definisanju identiteta novih država nastalih na razvalinama stare. Taj «rep» se i danas jasno vidi...


- Da li se negiranje antifašizma i ovo što se trenutno događa može gledati kao projekat elita ?

Elite su u principu uvjek najviše odgovorne jer znaju više od običnih ljudi, odnosno imaju poziciju sa koje mogu vidjeti bolje i dalje i poziciju na kojoj se donose odluke. Njihova odgovornost je apsolutna.
Mi danas imamo problem što je odlučujući dio elite zapravo obuzet konformizmom. I ne suprostavlja se.Isto tako podliježu dnevnome političkom interesu i tako čine veliku štetu društvu. Prosto, oko elementarnih civilizacijskih vrednosti i određenja nisu dopuštene kalkulacije. To je redovno na uštrb budućnosti.

- Da li je uopće moguć kompromis između fašizma i antifašizma?
Nije, naravno. Između tame i svjetla nema kompromisa. Ne može se postići komromis između krvnika i žrtve. Fašizam je ideologija koja je ubijala ljude samo zato što su drugačiji. Pa pobili su 6 miliona Jevreja samo zato što su Jevreji, da ne idemo dalje. Ne može biti dijaloga između antifašizma i fašizma, nemamo pravo na to. Fašisti su neprijatelji civilizacije i to je graničnik.
Osim toga, to je strateško određenje, ne samo prošlosti nego i budućnosti. To su polarizovani vrednosni sistemi koji ne mogu kohabitirati. Savremena Evropa počiva na vrednostima antifašizma. Pitanje kako se određujemo prema svom civilizacijskom naslljeđu nije samo pitanje istoriografije, nego kompletne državne politike.
Milan Karagaća Milan Karagaća 14:51 04.06.2009

Re: Intervju

hvala Drago.
Inner Party Inner Party 13:59 04.06.2009

Uh...

... bas su neumorni ovi antifasisti. Da imamo ekonomista koliko antifasista mi bi bili bogati k'o Svajcarska!

Milan Karagaća Milan Karagaća 14:50 04.06.2009

Re: Uh...

Inner Party
... bas su neumorni ovi antifasisti. Da imamo ekonomista koliko antifasista mi bi bili bogati k'o Svajcarska!


a gde vi sami sebe svrstavate?
Exitus Letalis Exitus Letalis 15:28 04.06.2009

Re: Uh...

a gde vi sami sebe svrstavate?

suvišno pitanje.
Inner Party Inner Party 18:08 04.06.2009

Re: Uh...

Milan Karagaća
Inner Party
... bas su neumorni ovi antifasisti. Da imamo ekonomista koliko antifasista mi bi bili bogati k'o Svajcarska!


a gde vi sami sebe svrstavate?



Izvinite zbog cinicnog komentara, ali morate priznati da na blogu postoji prava inflacija tema koje se bave fasizmom u Srbiji. Fasizam je porazena ideologija i ja ne vidim potrebu da se izjasnjavam kao protivnik zastarelih i prevazidjenih ideja koje inace u Srbiji nikada nisu imale siru podrsku.
Milan Karagaća Milan Karagaća 13:52 05.06.2009

Re: Uh...

Inner Party

Milan Karagaća

Inner Party... bas su neumorni ovi antifasisti. Da imamo ekonomista koliko antifasista mi bi bili bogati k'o Svajcarska!a gde vi sami sebe svrstavate?Izvinite zbog cinicnog komentara, ali morate priznati da na blogu postoji prava inflacija tema koje se bave fasizmom u Srbiji. Fasizam je porazena ideologija i ja ne vidim potrebu da se izjasnjavam kao protivnik zastarelih i prevazidjenih ideja koje inace u Srbiji nikada nisu imale siru podrsku.

Ja bi voleo da je tako kao što kažete.
Nažalost nije ideologija fašizma se budi a tome doprinosi i neznanje, revizionizam, nacionalizam i antikomunizam. Može se biti antikomunista i antifašista ali kod nas neki pokazuju estradni antikomunizam tako što manifestuju fašizam, netoleranciju, mržnju itsl.
Da smo imali dovoljno antifašista ne bi bilo ratova 90-ih a onda bi verovatno cela SFRJ mogla biti kao Švajcarska i u njoj bi ekonomisti mogli nesmetano da se bave realnom ekonomijom i standardom umesto što su se neki okrenuli pljačkama, kriminalu.....
grol grol 15:05 04.06.2009

Dokument iz 1944

gorran2 gorran2 15:27 04.06.2009

Re: Dokument iz 1944

Ima pravo Desimir Tošić, velika je greška što neko nije ozbiljno analizirao Davida Martina. Čovek je bio publicista, a ne istoričar - neka vrsta žute istorije, ili pre Erich-von-Däniken-ovskog pristupa.

Jer ta operacija Donovan-McDowell je bila vrlo zanimljiva.





observed Partizans attacking Nationalist troops engaged in fighting Germans
Ovo je svakako tačno za okolinu Čačka 20-25. X 1944, i, uz malo natezanja, i za Kruševac - Trstenik 14. X 1944.

Da su bili na licu mesta, mogli su slično da vide i septembra 1944 kod Trebinja, kad je Lukačević napao delove 369. legionarske divizije.

Ali ovo nas malo udaljava od teme - uz pozdrav i zahvalnost na zanimljivom materijalu.
drug.clan drug.clan 15:36 04.06.2009

Re: Dokument iz 1944

grol


Zanimljivo je kako se kao dokaz za zlocine komunistickog pokreta navode nepostojeci "concrete evidence" koje je pisala strana koja je u to vreme bila u ideoloskom sukobu sa komunistima.

Siguran sam da su i Sovjeti imali ovakve dokaze za zlocine koje su pocinili Americki vojnici u Evropi.
gorran2 gorran2 20:27 04.06.2009

Re: Dokument iz 1944

Jer ta operacija Donovan-McDowell je bila vrlo zanimljiva.
Da preciziram: Ova Donovanova notica nije ni od kakvog značaja za razumevanje događaju u Srbiji u jesen 1944, zato što o tome postoje obimni materijalni izvori i izveštaji stotina neposrednih učesnika - na primer, izveštaj komandanta nemačke Armijske grupe "Srbija", generala Felbera od 4. XI 1944., koji je svakako bio bolje upoznat sa situacijom.

Ovaj Donovanov izveštaj je
- digest za političku upotrebu
- sastavljen na osnovu izveštaja OSS pukovnika McDowella
- koji je poslat sa ekskluzivnim OSS obaveštajnim mandatom
- kojeg je Donovan poslao u misiju na svoju ruku, bez znanja političkih i vojnih rukovodilaca USA
- i to devet meseci nakon dogovora Churcill-Roosevelt da se povuku sve misije od Mihailovića

Otuda Donovanov digest ne govori ništa o samoj situaciji - koja je bila dobro poznata, niti je McDowellova misija imala zadatak upoznavanja sa situacijom - jer je bila dobro poznata.
On jedino govori o samoj McDowell-ovoj obaveštajnoj operaciji, koja je i sama kao takva bila vrlo zanimljiva.
Na primer, jedna od prvih stvari koju je Mihailović omogućio McDowellu je bio susret sa predstavnikom Hitlerovog opunomoćenog izaslanika z Balkan Hermanna Neubachera.
lutherblisset lutherblisset 15:38 04.06.2009

Fašistička praksa

Mislim da nije problem da ovo okačim ovde, pošto itekako ima veze sa temom. Ovo se dogodilo pre par dana.



U ponedeljak, 1. juna, posle svirke u Žici, veseli što se cert završio oko 23h i imamo vremena da iskuliramo malo napolju pre poslednjeg dnevnog busa, ortak i ja smo krenuli ka Zelenjaku.


Međutim, već nekih stotinka metara dalje, tj. u prvom mraku, nas je presrela grupa od oko desetak likova. Izgledali su sasvim obično, farmerke, kačketi, duksevi sa kapuljačama (celog dana je padala kiša pa je to delovalo normalno). Jedan od njih je zastao i pitao me odakle sam. S obzirom da su delovali sasvim obično mislila sam da hoće da pita za neku ulicu ili nešto slično i stala sam. Već sledeće sekunde se stvorio obruč oko mene i ortaka, usledilo je dranje tipa: "Jeste vi anti-fa?" i "Gde ste bili, u Žici?" i krenuli su udarci. Moram priznati da su baš bili džentlmeni i da su mene pustili posle samo par udaraca i usresredili se na ortaka koga su šutirali, razbijali staklene flaše o njega i sl. Otrčala sam do Žice da pozovem ljude u pomoć, međutim dok smo se mi vratili nazad njih već nije bilo. Za to vreme su uspeli da uhvate i prebiju još jednog dečka, koji se vraćao sa svirke i sam čekao bus na Zelenom Vencu, i da pobegnu. Ostali smo da sačekamo hitnu pomoć, kojoj je trebalo oko 20 minuta da dodje. Otprilike, u isto vreme se pojavila i policija koja se zaustavila kod nas tek kada se ortak sa krvavom glavom pojavio ispred njihovog auta i drao se na njih. Usledilo je, naravno potpuno besmisleno davanje izjava pandurima, od kojih nas je jedan uveravao da oni znaju za svirku i da su oni tu zbog nas, da nas čuvaju valjda, iako se njihov kolega, petnaestak minuta ranije, napravio lud i pravio se da nije video kada je ortak sa krvavom glavom i razbijenom pivskom flašom, jurio za likovima koji su mu istu razbili o glavu. Usledio je after-party u Urgentnom Centru. Mom ortaku su ušili glavu sa po četiri kopče na dva mesta, sjebana mu je leva ruka, gomila čvoruga, modrica, morao je da prespava u bolnici. Drugi dečko je, srećom, nešto bolje prošao pa nisu morali da ga krpe, nego je otečen, s modricama, posekotinama posle pregleda pušten kući. Sledećeg dana sam saznala da se pre par dana u parku kod Palasa slična situacija desila još jednom dečku i devojci. Prišlo im par likova sa pitanjem "Jeste vi anti-fa?" i pre nego što su uspeli da bilo šta odgovore ili urade su dobili batine.

(Izveštaj je napisala devojka koja je napadnuta)

gorran2 gorran2 15:43 04.06.2009

Re: Fašistička praksa

pošto itekako ima veze sa temom
Naravno da ima.
Besomučna nacionalistička propaganda počela je da rađa novom žetvom otrovnih plodova.
lutherblisset lutherblisset 15:54 04.06.2009

Re: Fašistička praksa

Nažalost. Mislim da bi se neko ovde stvarno trebao pozabaviti fenomenom zvanim Youth Bulge.
http://en.wikipedia.org/wiki/Population_pyramid
Exitus Letalis Exitus Letalis 22:07 04.06.2009

Re: Fašistička praksa

gorran2
pošto itekako ima veze sa temom
Naravno da ima.
Besomučna nacionalistička propaganda počela je da rađa novom žetvom otrovnih plodova.


DEŽURNI RASISTA U URGENTNOM CENTRU

Piše: Marko Matić
Nakon brojnih ispada na ulicama i stadionima, pojave ksenofobije preselile su se i u same institucije. Nedavno je u Skupštini Srbije na nacionalnoj osnovi vređan ministar Rasim Ljajić, a najnoviji šovinistički ispad dogodio se u Urgentnom centru u Beogradu. Dežurni lekar ortoped, naočigled medicinskog osoblja i velikog broja drugih pacijenata, vređao je dve žene i odbio da im pruži potrebnu zdravstvenu zaštitu. Razlog je bio to što se zovu Mensura i Sanela



doktor se zove Igor Teodosijević
nije ni suspendovan, ni opomenut, radi i dalje i bira pacijente.
tek toliko.
Milan Karagaća Milan Karagaća 22:59 04.06.2009

Re: Fašistička praksa

gorran2
pošto itekako ima veze sa temomNaravno da ima.Besomučna nacionalistička propaganda počela je da rađa novom žetvom otrovnih plodova.

Nažalost mnogi to, pa ni oni koji bi trebali i morali, ne vide.
eizo eizo 16:25 04.06.2009

...

Postalo je popularno ovih godina bezati od komunizma po cenu zivota, pa ako treba i u fasizam...
Tuzno.
drug.clan drug.clan 18:36 04.06.2009

Re: ...

eizo
Postalo je popularno ovih godina bezati od komunizma po cenu zivota, pa ako treba i u fasizam...
Tuzno.


Slusajuci ljude danas ispadne da se nikome pretci nisu borili u partizanima (kako li su dobili rat) i da su svi bili kulaci pre rata i da im je svima sve oduzeto (srbija je onda sa svim tim bogatsvom bila najbogatija drzava na svetu pre rata a ne zaostala diktatorska drzavica).

e da i niko nije dobio stan od drzave vec ispadne iz prica da su ga svi krvavo platili jos za vreme tita ili nasledili od babe nemice kojoj eto nekako nije oduzet.
Milan Karagaća Milan Karagaća 22:04 04.06.2009

Re: ...

eizo
Postalo je popularno ovih godina bezati od komunizma po cenu zivota, pa ako treba i u fasizam...Tuzno.

i ružno
Milan Karagaća Milan Karagaća 09:37 05.06.2009

revizionizam kao bumerang



U pravu su oni koji kažu da je prisutan revizionizam i ne samo u istoriografiji. I u životu. Fašističke ideje su žive, tu pored nas, počinioci su živi, a mi se uglavnom pravimo ludi. Da naši školski udžbenici predstavljaju primer revizije bilo prećutkivanjem bilo ciljnim tumačenjem činjenica, pa kao takvi predstavljaju štiva za trovanje mladih, čak i profašističkim idejama i ponašanjem.
O programima, nastupima i idejama nekih političkih partija da i ne govorimo, kao što reče EL.

Da je to sve tačno potvrđuju i komentari na ovom blogu.
Oni koji se predstavljaju kao veliki nacionalisti, Srbi, a usput i kao antifašisti potpuno ignorisaše onih 23.637 žrtava Banjičkog logora i oko 80.000 pobijenih u Jajincima jer bi morali da kažu koji su to Srbi za to krivi. Po njima samo Srbin koji je ili je bio komunista nije dobar, a svi ostali jesu i ne smeju se dirati pa makar bili i fašisti.
To je ta revizija istorije kojom se zločini onih koji su bili fašisti i na strani fašista zamagljuju stalnim potenciranjem i uveličavanjem broja zločina komunista posle rata.
Eto tako veliki Srbi prave svoju istoriju koje se kasnije, posle dva veka moraju stideti, a primer za to je da se tek sada piše šta se desilo na Čegru pre 200 godina.
"Опомена и поуке Боја на Чегру "
"Битка на брду код Ниша 1809. године, названа и Српским Термопилима, по многим историчарима представља почетак несхватљивих неслога у Србији, какве и данас нису необичне и ретке
Устанак, подигнут 1804. године за ослобођење Србије од вишевековног ропства под Турцима, претворио се на брду изнад Ниша последњег дана маја 1809. у велику трагедију, која је стигла, тврде многи историчари, као резултат изненадне и несхватљиве неслоге међу српским војводама.
У петој години устанка, који је подигао Карађорђе Петровић, на Ускрс 1809, устаничка Србија решила је да започне офанзиву, тврде историјски извори, и ван Београдског пашалука. Карађорђе је, на наговор председника Совјета Младен Миловановића, за команданта југоисточног (нишког) правца офанзиве поставио Миливоја Петровића Трнавца. Али, одмах по доласку надомак Ниша избија сукоб између новог команданта Петровића Трнавца и војводе Петра Добрњца и Хајдук Вељка Петровића који се нису слагали с Карађорђевом одлуком о заповеднику офанзиве. Вук Стефановић Караџић записао је „да је председник Совјета Младен Миловановић, иначе Трнавчев кум, ослобођење Ниша видео као готову ствар и рачунао да ће са заповедником – својим кумом (Петровићем Трнавцем) поделити највећи део плена заузимањем Нишке тврђаве”.
Док је трајала неслога међу српским војводама, помоћ нишком Хуршид паши стигла је из свих крајева тада великог турског царства.
После свађе с Трнавцем положај изнад Ниша напуштају Петар Добрњац и Хајдук Вељко Петровић са својим устаницима. Њихов одлазак користе Турци за пробој опсаде и 31. маја крећу према шанчевима на Чегру, у којима је укопан војвода Стеван Синђелић са својим Ресавцима. Иако су Турци бројчано јачи, до поднева тога дана Синђелић херојски одбија пет њихових напада.
За то време, док траје огорчена битка и грчевит отпор Ресаваца, на околним брдима друге српске војводе само су посматрале шта се догађа... Према неким сведочењима Миливоје Петровић Трнавац је чак забранио другим војводама да притекну Синђелићу у помоћ изговарајући речи: „Стеван се полакомио да буде заповедник Ниша, па га сада нека”.
Схвативши да је пораз неминован Стеван Синђелић ослобађа све своје борце обавезе да остану у шанцу. Они га, међутим, не напуштају. Турци крећу у шести јуриш, пробијају се до самих шанчева, почиње бој прса у прса и Синђелић пуца из кубуре у подземну барутану. У великој експлозији погинуо је и ресавски војвода и сви његови устаници, али и сви Турци, који су стигли до њиховог положаја...
Видевши страдање Ресаваца и војводе Синђелића, остале српске војводе и устаници у паници и нереду беже с положаја... Турска коњица их јури, стиже и многе убија.

Хуршид паша, турски заповедник Ниша, наредио је у лето исте године, да се од глава погинулих српских устаника на Чегру сагради Ћеле-а – опомена сваком ко помисли на слободу".
Eto neki mudri Srbi i srpski istoričari su izbegavali da kažu kako su se ponašali Milovanović, Trnavac i Dobrnjac , čak su im i imena ulica dali, a sada se vidi kakvi su junaci i kakvi profiteri i zločinci bili jer su direktno krivi za pogibiju Sinđelića i preko 3000 Resavaca.
Revizionizam, laganje i prečutkivanje činjenica u istoriji je moguće ali se to uvek otkrije i, kao i ovaj slučaj, pokaže kao sramota predaka koji su o istini ćutali.
Nema sumnje da će tako proći i oni koji se bave revizionizmom događaja od početka 2.svetskog rata do danas.
Ne liče li ove vojvode koje su mirno posmatrali kako se Sinđelić bori na neke likove i vojvode iz 2.svetskog rata koji su ili čekali ili direktno sarađivali sa okupatorom?
sentinel26 sentinel26 16:19 05.06.2009

Re: revizionizam kao bumerang

Milan Karagaća
.Ne liče li ove vojvode koje su mirno posmatrali kako se Sinđelić bori na neke likove i vojvode iz 2.svetskog rata koji su ili čekali ili direktno sarađivali sa okupatorom?
Ma ne liče prijatelju, to su jednojajčani blizanci.
Milan Karagaća Milan Karagaća 17:18 05.06.2009

Re: revizionizam kao bumerang

sentinel26
Milan Karagaća
.Ne liče li ove vojvode koje su mirno posmatrali kako se Sinđelić bori na neke likove i vojvode iz 2.svetskog rata koji su ili čekali ili direktno sarađivali sa okupatorom?
Ma ne liče prijatelju, to su jednojajčani blizanci.

Baš tako, jednojajčani ali bezjajčani.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana