Beše to 20. aprila 2004. godine.
Polu-luda od brige, od straha, plačući, ridajući i jecajući, s krastama po licu i telu od ovčijih boginja koje su polako prolazile, pojavila sam se u Domu zdravlja "Novi Beograd" u bloku 44 s Tata-Kengurom, podjednako isprepadanim i paralizovanim od straha, noseći naše 25 dana stare Oči Plave, našeg sina kome je upravo izašao prvi plik. Više nije bilo sumnje. Prenela sam mu ovčije boginje.
Tokom dve nedelje koje su tome prethodile, od trenutka u kome sam ja dobila ovčije boginje, nasrfovala sam se i naguglovala inostranih sajtova s informacijama o ovčijim boginjama u beba, i načitala se silnih mogućih komplikacija koje iz njih mogu proisteći, pri čemu je za određene od njih prognoza smrtnosti bila 100%.
Upali smo, sasvim slučajno, u smenu dr Ljiljane Krstić Stepanović. Tako polu-ludu i "načitanu", smirila me je svojim blagim, mirnim, ljubaznim, strpljivim, saosećajnim, ali istovremeno autoritativnim i profesionalnim stavom. Smirila me. Mene, polu-ludu i načitanu. Svaka joj čast. Jednako ljubazno i strpljivo odgovorila je na sva moja pitanja koja - priznajem, grešna - donekle jesu bila upućena samo da bih proverila zna li dovoljno o svemu koliko i ja "načitana". Jednu samo stvar nije znala: da se ovčije boginje mogu dobiti više nego jednom u životu. Međutim, za razliku od ostalih Belih Mantila s kojima sam pre toga imala razgovor na istu temu, ona se nije uprla da mi objasni da ja grešim, da nisam dobro informisana, da nemam potrebno medicinsko obrazovanje da tako nešto tvrdim, nije me ubeđivala da me sećanje na moje detinjstvo i ovičje boginje vara. Ne. Na moje ogromno, ogromno zaprepašćenje, pitala je: "Gde ste to pročitali?" Uputila sam je na knjige "Šta da očekujete dok čekate bebu" i "Šta da očekujete u prvoj godini". Kada sam sledeći put došla kod nje na kontrolni pregled, rekla je: "Bili ste u pravu za ovčije boginje, proverila sam."
Kupila me za sva vremena tim svojim stavom i otvorenošću koji su potpuno operisani od bilo kakvog Olimpa. Dan danas Bogu zahvaljujem što smo imali ludu sreću da upadnemo baš u njenu smenu. Danas je ona izabrani lekar moga sina. I na svim kontrolnim sistematskim pregledima i svaki put kad bismo s bolesnim detetom kod nje došli, uvek - apsolutno uvek - bila je maksimalno ljubazna, smirena, strpljiva, zainteresovana i predana. A nije uvek bilo lako biti takav. Štaviše, često nije bilo lako biti takav. Čekalo se tu na pregled i po nekoliko sati, pritisak u vidu 10 do 20 roditelja koji u svakom trenutku džedže na vratima veliki su izazov za "ubrzavanje" i "smandrlajvanje" pregleda - cenim. Ona je tim izazovima uvek odolevala, ma svaka joj čast! Dubok naklon, duboko poštovanje!
Hvala joj na posvećenosti svom poslu i primeru kako on treba da se obavlja.
***
Ali, nije to jedina priča iz Doma zdravlja "Novi Beograd" u bloku 44 koju ovom prilikom želim da ispričam. Postoji i druga priča - ružna priča. Priča sa redovnog ultrazvučnog pregleda kukova mog sina.
Došli smo u zakazano vreme i lekarka je obavila pregled. Bez reči, bez pogleda na nas roditelje, samo upisavši nešto u papir koji mi je potom tutnula u ruke i brže-bolje ustala sa stolice krenuvši ka vratima da izađe iz ordinacije, dobacujući: "Kontrola za 4 meseca".
Luda, kakvu me majka rodila, usudila sam se da upitam: "Da li je sve u redu?"
Kao odgovor sam dobila jedno jedva proceđeno "Da" u trenutku u kome je lekarka već dohvatila kvaku da otvori vrata ordinacije iz koje je nameravala da izađe.
Luda, kakvu me majka rodila, usudila sam se i na potpitanje: "Pa, čemu onda kontrolni pregled za četiri meseca?"
U tom trenutku, lekarka se pretvorila u Aždaju Koja Bljuje Vatru.
"Pa, ne morate da dolazite majka! Ako ćete da postavljate takva pitanja i da imate takav stav, ne morate da dolazite više! U stvari, bolje uopšte više da ne dolazite!"
I nestade u vidu lastinog repa.
Sreća njena što je brza, i sreća njena što me Tata-Kengur držao da ne potrčim za njom da joj se ne nahebem mile majke njene, i da je ne nokautiram na sred hodnika! (Beše to dosta meseci posle porođaja, te mi se ratnički instinkt već bio vratio. A bogami i snaga.)
Danas, pet godina kasnije, prateći vesti iz istog Doma zdravlja, meni đavo nije dao mira, te sam izvadila medicinsku dokumentaciju moga sina iz fascikle u kojoj je držim, i potražila ime i prezime lekarke koja je pomenuti ultrazvučni pregled obavila, a čija su mi arogancija, bahatost, nezainteresovanost i aždajstvo ostali u sećanju.
I - gle čuda.
Reč je o dr Zagorki Radović Krstić, koja se pominje i u vestima o slučaju male N.T.
Da li je u slučaju male N.T. ona napravila propust i lekarsku grešku ili ne, nije na meni da utvrđujem. To ostavljam inspekciji ministarstva zdravlja, to im je posao.
Ali, ako treba svedok za neprimereno, neprofesionalno, bahato, arogantno i nezainteresovano ponašanje dr Zagorke Radović Krstić - tu sam.
***
S nama na blogu je i ujak male N.T (pod nikom Apache92). koji nas redovno izveštava kakvo je njeno stanje, i ja ga pozivam da to nastavi da radi. Istovremeno, sve blogere pozivam da njemu i njegovoj porodici, u ovim teškim danima, pruže podršku.