Eh, i to oćeš da ti pričam? Oću, kako ne bi, pa ona mi je uz Gordanu bila najbolji prijatelj... Mara moja dobra, višnji joj dao rajsko naselje.. Ajd, skuvaj kavu i dadni te maramice, ako se rasplačem, da imam, pa sedi i piši.....A ja ako šta ne mogu da se setim, eno ti Margarete preko plota pa ćemo da pitamo...
Mara je moja bila Ličanka, veliko to slovo, veliko, to je narod mnogo radan, ne od vrednoće no od neimaštine i muke....Rodila se 1900te, ravno, u neko selo kod Knina, ne znam ti koje, nikad nije htela reći, vikni preko plota Margaretu pa pitaj ako oće da kaže..
Margaretaaaa.. oj. đevojko, odi amo... Odi babi da te nešto pitam. Kako ono beše selo de ti se baba rodila? Ama, nijesam još učukala, znam da su živili u Lapac, no selo de se rodila, kako se zvalo? Ne znaš? E, bruko jedna, kad ti odem tamo kod babe na onaj svet da znaš da ću da joj kažem... Ajde, pitaj Raleta pa dođi , tu sam ja....
Eto, ni ona ni za babu ne zna de se rodila, a ti mene ispituješ ko inforbiro, sve oćeš da znaš...
Aj, sad, po redu. 1900te se rodila i bila je, a vako je sama kazivala, treća i odovud i odonud, treća od petero djece. Imali su kuću i lepo imanje, i mati joj bila Koviljka, Kova je zvali a otac Ilija. Mladost je provela čuvajući goveda i služeći starije i braću stariju, jer se tamo, u tu zemlju nerodnu i ladnu planinu, od malena radi.. Udala se za njojzinog Radeta kad joj bilo 19 godina, tek se svršio prvi rat, pa kazivala da se nije mnogo ni biralo, nego su djevojke išle čim ih momci potraže, nije mnogo ostalo momčinja pa da birkaš kojeg oćeš za muža. Al kazivala Mara i to, da je njojzi muža našla njojzina tetka, od svoje drugarice sina, jer ga je od malena gledala kaki je i smislila da bi Mari uz njega bilo dobro, pa kad je rat svršio, tetka je odma uda za Rada. I dobro je prošla, kazivala da joj veća sreća no pamet...
Kad se udala, Rade nađe poso u Lapac, nijesam nikad baš razumila, ali pantim da je bio kao lugar, čuvar šume, tako nekako...Mara 1921ve rodila šcer, Nevenku, a posle odma rodila i Milana i Jovana. Pred oni drugi rat, 1938, desi se vako. Nevenka čuvala goveda i vodila koze na pašu, i po celi dan sa blagom po livadama, a momci već išli pomalo sa ocem u njivu i radili na polju. S jeseni, primeti Mara da se Nevenka nešto snuždila, pa malo, pomalo oko nje, i ispriča joj ćerka da je neki momak, tu, iz sela, dolazio kod nje dok je čuvala goveda, sjedio s njom i pričo i da je ona sad izgleda trudna, a momka ni od korova, a kad ga na prelu vidila, on kazo da njemu treba dobra i poštena, a ne ona koja oće to i pre popa i venčanja....
Tu su moju Maru sve muke skolile. Ode kod majke od tog momka, kaže joj kako je, ali ništa nije vredelo... Momak, i otac mu, zapeli da neće devojku u kuću, a mati, ko i svako žensko pod kapom nebeskom, ima da ćuti i saglasi se...Šta će, crna Mara, polako to kaže mužu, odvela ga u kuću, decu poslala poslom daleko, pa kad mu kazala, onaj prvi bes i viku primi na sebe, a njega zarekne da ne sme na Nevenku dići ruku ni viku, jer je kod nji, gorštaka, trudna žena svetinja, taman se kopilila....
Mara mi vako pričala, da je do porođaja muke imala sa mužem, sklanjala Nevenku da je ne gleda bremenitu, a on se stidio i nije više išo međ ljude, bilo ga sramota što mu ćer neudata a nosi...E, tu noć kad se Nevenka porodila, kad je zakmečalo muško, Mara izleti iz kuće, grune mu pušku u ruke i kaže, ako je i tebe majka vako u mukama rađala, ako si čoek a ne pacov, pucaj, deda, rodila ti ćerka unuka, i zvaće se na tebe Rade, kad nema oca, na tebe sve da bude, i radan i pametan!
Tako i bilo, brzo se Rade sviko na Rajicu, vodao ga svuda sa sobom, pa u četri oka kazivo i Mari da mu je više prirasto srcu nego Milan i Jovan.....
A kad počeo oni drugi rat, odoše joj sinovi u partizane, Milan se vratio ali Jovan osto na Neretvi, ni groba da mu se ne zna....
Posle oslobođenja, ponude im da pređu u Srbiju, dalo im staru švapsku kuću u Surčinu, tu, ovde odma bila do nas, no je posle Milan srušio i digo ovu sad de žive. a Mara to jedva dočekala, kazivala mi, znaš, sejo, ko se seli taj se ne veseli, ali mi muka bilo gledati onu moju ćerku kako pogne glavu kad ide selom, a svaka alapača i jezičara čepi vilice na nju i ogovara je.... Sve sam mislila, sestro slatka, da kad ođe dođemo, kažemo da je udovica, lakše da joj bude....
Prešli tu, ama, nije joj se dalo mirno živeti, nije prošla ni godina, a Nevenka joj umre, lekari kazali od srca, ama, ja kad ti kažem, umrla je mučenica od tuge i sramote, grizla se i prekinula....Tako joj težak bio život sa djetetom, a svi je olajavaju i pljuju za njom kad prođe, da je se samo ugasila, nije vredilo ni što to ovde niko nije znao, već je bolna došla.... Ubila je pasja narav neljudi.....
Tako ostala moja Mara da gaji Rajicu....
Milan joj se oženio 1950, već smo nas dve bile velike prijateljice, a moji se, Divna i Dragor lepo družili sa Rajicom, pa se nije znalo u koju su kuću, al vječito zajedno, pa im Mitar i Rade probili malu kapiju na našu zajedničku ogradu, da im lakše da ne preskaču.
Sve smo svadbu spremale zajedno, a snaja što joj Milan doveo, Snežana, bila siroče bez majke i oca, pa smo je privatile nas dve ko svoju, a Milan kazivo da smo je obrlatile i prevaspitale, pa neće ni da čuje da se seli đe da budu sami, nego tražila da se digne mala kuća njima u isto dvorište, da svaki ima svoj mir al da joj svekrve, Mara i ja ostanemo tu uz nju....
Pa Milan sruši staru kuću i digne ovu veliku, sa dva ulaza.... A volio je mnogo što se vole Mara i Sneža, samo se šalio...
Kako? E, jeste, Martinbrod, to je de se rodila, viš kako Rajica zna, a i ti sad da zapantiš, i ime ti je ona dala... Jes, po krevetu, pa šta, lepo ti ime, ajd, ne mantaj...
Evo, sad ću i to.....
Kad sam ja onu muku imala sa Katarinom, u to vreme je Snežana bila trudna, i rodila devojčicu. Već su imali dečaka, Jovana, otac mu dao ime po bratu koji se nije vratio iz rata, a kad se rodila djevojka, Mara zapne da bude Margareta.... Bog s tobom ženo, švapsko ime, al Mara uporna, pa na kraju ispriča i zašto....
Kad su se doselili u tu švapsku kuću, Mara čistila tavan i nadje teško, drveno, hrastovo uzglavlje od kreveta sa rezanim cvećem i srcima i u to upleteno Margareta, a sve tako lepo namešteno, da je ceo sat sedila i gledala svaki zavijutak drveta i cvetić i figuru, pa mislila kako je neko tu Margaretu volio mnogo, i kako njenu šcer niko ne voli i bila joj tuga..... Pa mislila, da mi je imati još jednu djevojčicu, zvala bi je tako....
Sad ova devojka tera šegu kako je dobila ime po krevetu... A unuk joj kaže, baba, nek je i po dušeku, lepo ti ime i ti si lepa...Jeste, i ona ima unučiće, a ja je vikam djevojka, pa ja sam joj majku držala za ruke kad je rađala.....
A 1959te zadesi moju Maru ono najgore, ostane sama. Milan i Snežana i Rade sjedu u auto i krenu za Novi Sad, da kupe mlade piliće za gojenje, pijana budala u kamionu nije vidila i za tren moja Mara osta sama sa unučićima. Jedno pošlo u prvi razred a jedno tek skinilo pelene, Mari već 60ta. Joj, pusti me, plačem, i ja imam dušu, nijesam to gledala na film, nego živila...
Tri kovčega u dvorište, zakovana, tjela unakažena, izgorila, pa nije dalo da se otvore... Mara, srce moje, pada preko njih i doziva, tako jadivo da se srce kida na komade.
Rade, mužu moj, zar da me sad ostaviš kad treba starost da djelimo...
Snežana, ćerko mija nerođena, nema ko tebe da ožali, ostavila si babi unuke da čuva, kunem ti se, djete, ako čuješ na taj svet, daće baba i oko iz glave za njih, mirno spavaj ćeri moja...
Sine, Milane, iz rata sam te dočekala, sa puta nisam, što me sine ostavi sa malima, kako ću sine sama...
Pa je nekako smirimo, došli i lekari pa joj dalo injekciju, ali kad su tri kovčega spuštali u tri rake, sve jedna do druge, ciknu Mara, ćeri moja Nevenka, evo ti idu i otac i brat i snaja, kuvaj kavu ćeri, evo ti cela porodica u grob legla, tebi idu a mene ostavili....
Jedva je izvukosmo. Mali spavali kod mene do 40es dana, posle se vratili kod nje u kuću...Izvela ih je na put, i Rajica je pomago mnogo, tad je on već bio oženjen i imo i svoju decu, i da se zna, teo je i on da ih uzne i usvoji, ali nije Mara dala, kazala, uzni nji i odma mi pucaj u glavu, onda ništa nemam....
Kad su malo svikli, deca porasla, pa su jedno drugo čuvali, brinuli Jovan i Margareta o njojzi i ona o njima, a poživila je, mudra moja, žilava, punih 98 godina, a dobru je djecu odgajila, svaka joj čast, a i ja i sve komšike smo pomagale, slale joj naše sinove i muževe da joj cepaju drva i popravljaju po kući, da voze djecu kad treba đe i tako...
I na sebe sam ponosita što nikad nijesam kolač ili lepo jelo pravila a da nisam i njima poslala, tako me učila tetka Jovanka i tako ja učila moju djecu...
I da bude pravda, ova komšika Vera krojačica, svako im je odjelo za mature i rođendane šila bez pare i dinara, da se na djeci ne vidi da ih gaji nepismena baba.....
Pusti me, Djina da plačem! Ne znaš, nikad bogufala nećeš znati kako je bilo biti žensko, lako je tebi, ti sad kažeš mužu, iš, beži, imam školu i poso i platu koliko i ti, možeš i da rodiš i baš te briga ko šta misli, a ako ti ko šta kaže, digneš repić i oteraš ga u milu majčinu, a znaš koliko je trebalo vakih priča i vremena da tebi i tetki tvojoj i majci dokalibrim da moraš da budeš i muško i žena! Ako su meni, Mari, mojoj Latinki, Gordani Radi jadnoj Nedeljkovoj kičme pucale, ako smo mi ćutale, trpile, jer nije imalo kud, slušaj bre, ludo i panti, pa nemoj ti i tvoje devojke sve tako da naučiš!
Ete, sad me nasekira... Odo da popijem profelan pa da prilegnem....
A ko će da mi otvori majku hrabrost, da vidim šta još ono djete Branka piše, odi vamo, otvori mi...
E, nesrećnice moje, mi žene nemamo prava da praštamo... ne više....
Beograd, Surčin
23. maj 2009