Ovih dana sam sticajem okolnosti bila u drustvu ljudi koji imaju svoje originalne ideje i koje su sa ovih prostora uspeli da ih proguraju daleko u belom svetu. Svi su ostavili izuzetan utisak na mene i inspirisali me da vam ispricam jednu pricu koja datira iz vremena nekadasnje Jugoslavije.
Proslo je nekoliko godina od Titove smrti, osamdesete se zahuktavaju, na radiu je cesto Majkl Dzekson i " Bili Dzin ", nose se podvrnute farmerke i starke svih boja.
U to vreme, poneko dolazi u posed cuda tehnike nazvano Spektrum. Pojavljuju se igrice, vreme je Pakmena, drugara
Evo me opet, šest mjeseci poslije porođaja lola. Za one brojne koji ne znaju o čemu se radi, u pitanju je društvena mreza lol - www.lol.rs, a porođaj je opisan u prethodnom blogu http://blog.b92.net/text/20152/Rodio-se-lol-doo/. lol, ukratko rečeno, povezuje ljude prema interesovanjima, spajajući one koji vole iste stvari. Napravio ga je Inbox, firma iz Beograda, lokalna ideja i realizacija.
Beba (ljudska :-) za šest mjeseci već počinje da jede ozbiljniju hranu, prepoznaje mnogo toga, već pokazuje karakter i stav. lol je, da budem iskren (a moram jer sam to obećao kad sam počeo da pišem o tome na blogu) malo, hmmm, sporiji u razvoju...
U srcu Šumadije ima jedno preduzeće sa nekoliko stotina radnika koje već decenijama jedva opstaje. Firma zauzima veliko parče zemljišta koje gotovo ničemu ne služi. Proizvodili su nekad davno robu koja danas gotovo da i nema tržište. Pored nje je novo privatno preduzeće, čiji posao cveta. Ova mlada firma bi htela da se širi a za to joj treba dodatno parče zemlje. Može li da kupi zemlju koja pripada susednom preduzeću? E pa, ne može!
Prvo preduzeće u životu održavaju državne subvencije, što znači da njene troškove pokrivaju srpski poreski obveznici.
У Србији гори фитиљ бомбе. Има ли икога ко може да га угаси?
Знам да је „бомба" о којој говорим тешко и осетљиво питање, и то не само у Србији већ широм „старог континента". Реч је о становништву које је све старије и последицама које то има на дугорочну финансијску одрживост пензионих система.
И мада се многе европске земље суочавају са истим проблемом, Србија је у посебно тешкој ситуацији.
Jednom davno, Jugoslavija se izdvajala među zemljama centralne i istočne Evrope po tome što je imala prilično profesionalne javne službe nasuprot „političkoj birokratiji" koja je dominirala u nekadašnjem „istočnom bloku". Deset godina teške politizacije društva devedesetih godina prošlog veka uništilo je dobar deo te prednosti. Tada je nastala politizovana administracija, ispraznih sposobnosti. Ona se nadovezala na demotivisane i razočarane profesore, doktore, medicinske sestre i ostale profesionalce u javnoj službi.
U prvoj polovini prošle dekade došlo je do pokušaja modernizacije javnog sektora.
"Ако вам је стало до ваше шуме, немојте губити енергију покушавајући да уздигнете старо одумируће дрво, већ помозите да млада стабла здраво расту", каже кинеска пословица.
Економија је као шума. Много је продуктивније обезбедити да настају млада, здрава предузећа у којима се отварају нова радна места него уз велике трошкове покушавати са спасавањем фирми које одумиру.
Наравно, емотивно је увек веома тешко преболети када се неко божанствено, старо дрво сручи на земљу.
Ovo je naslov jedne od slika koje sam uočio u galeriji u Kovačici, jednim od dragulja među malim gradovima koje možete naći u Srbiji. Kupio sam je jer ona prikazuje neke od izazova sa kojima se zemlja suočava. Za četiri godine u Srbiji puno toga sam naučio o toj zemlji, o njenim izazovima ali i o njenim prilikama. Na žalost, moj boravak ovde se završava za manje od tri nedelje. Zato bih želeo da ovaj blog bude drugačiji i da za njega koristim ključne reči koje su obeležile moj boravak ovde a koje mogu dati odgovor na pitanje koje je slikar postavio
I, da li je Izrael toga svestan?
Suština takozvanog hrišćanskog cionizma je u maksimalističkim interpretacijama Biblije, po kojima ceo Izrael treba da se vrati u postojbinu, a onda dve trećine da strada u nuklearnom holokaustu a poslednja trećina da se obrati u evangelizam te da američki fundamentalisti konačno budu mirni...
Dođeš u pola noći u Prestonicu, nemaš krov nad glavom, okreneš dva telefona i - ugoste te! Pa gde to ima?! Dobro, kod mene u Novom Sadu, ali ja sam turistički profesionalac, Milja, Šumadija, Judeobačka, ovo, ono, pa ako se zakucaš, zvrcni Srketa. Ipak, imponuje mi da u ovoj tight sec-reality, gde smo mi svi neki Prvosrbijanci/judejci koji proždiru malu decu, ljudi ti otvore vrata u pola noći da te prime.