jednoj ženi, povodom Osmog marta
Od nesreće se nit' živi, nit' ne živi. Ljudi ne pamte svoje nesreće već ne mogu da ih zaborave. Drage ljude što ih smrt odnese čuvamo negde unutra, obmotane posebnom ljubavlju kao nekom urnom.
Od Prištine do Kosovske Mitrovice ima oko 35 kilometara. Toliko su ova dva kosovska grada bila udaljena i pre proglašenja nezavisnosti. Na samom ulazu u K. Mitrovicu nalazi se groblje, a među stotinama grobnih mesta nad kojima su porušeni spomenici, jedna mlada breza nadvija se nad zarasle humke. Tu
Ne, nisam mislila da pišem o istorijskom značaju ovog datuma, ni o emancipaciji žena, ni o smežuranim karanfilima i plastičnom cveću kupljenom na uličnoj tezgi. Htela sam da vam ispričam kako sam se provela na sindikalnoj proslavi Dana žena i to 6. marta. Dobro, malo smo poranile, al' to je samo zato što smo preduzimljive žene i ne čekamo da nam praznici dolaze na noge, nego mi njima idemo u susret.
Dakle, spremim se ja u subotu najbolje što sam mogla, što znači kompletan tretman kod frizera + šminka + nove cipele uparene uz tašnu. Toaleta nenapadna varijanta s naglaskom
Bila je mlada, lepa, poželjna, vredna i pametna. Sve joj je to davalo nadu u ostvarenje sna o sopstvenom životu sa voljenim čovekom i mnogo dece. Govorila je: proćiće i ovaj dan znoja i suza, žrtva je neophodna bilo kolika da je, vratiće se desetostruko...svako ima svoju slobodu samo je treba dosegnuti. Ali, prolazili su dani, nedelje, meseci, godine, decenije, ostvarenje sna nigde. Ostao je začauren u snovima o snu. Postajao je stvarnost. Ogledalo je bilo jedini svedok promena na licu i duši. Video sam je pre neki dan, konačno je dočekala svoju slobodu, ali kao da joj ne treba. Saznao sam to od ogrubelih obraza, očiju punih neverice, nesigurnih ruku, hoda nenaviklog na odmor.
ili patetičan blog o tome kako mi fali moj grad
na vestima prliog sa komemoracije mome kapora, na blogu tužne fotografije bulevara revolucije (šta je falilo da ostane bulevar revolucije) koji sada izgleda kao neki od onih avetinjskih bulevara nekadašnjeg novog beograda pa još tužnije, jer star, jer su one zgrade lepe ma kako im fasade bile oronule, jer moj na kraju krajeva. jer je neko rešio da se naruga lepoti tih lepih, starih i važnih zgrada, da ih ostavi gole, da se vidi kako sa njih pada malter, da ih posle neko oboji kao one u knez mihajlovoj gde žive svi sem beogradjana,
Prije dva mjeseca vidio sam Momu Kapora u "Maloj fabrici ukusa", nedavno otvorenom restoranu u jednom od ljepših beogradskih kvartova, na Neimaru. Sjedio je odmah kod ulaza, s dvojicom starijih ljudi, čija su lica djelovala kao da se u životu nisu nagledali gradskih fasada. Morali smo proći pokraj Kapora, prolaz je bio uzak, tako da smo se on i ja skoro kucnuli laktovima.
Roman destilirane mržnje
Poslije sam sjeo tako da ga mogu gledati, onako iz stražnjeg poluprofila, i razmišljao sam o tome da mu priđem, pružim mu ruku i predstavim se. Pa da tako završimo
Prošla su vremena kad su izbori menjali nešto u ovoj zemlji. Sada nema razlike da li jaše Kurta ili Murta. A i politika nam je jedan veliki rijaliti šou u kome duboki glas deli takmičare u timove i određuje ko će kakav zadatak da dobije. Ovi što hoće ovo a on ono neće. Oni što hoće onde ali ovako. Ovi što hoće do ovde ali odavde. Oni što hoće samo oni... Timovi se drugačije zovu i stranke a igrači političari. I svi imaju lepu priču a pokazalo se samo jedan cilj a to je vlast i odanost dubokom glasu kao vrhunskom gazdi. Boreći se za vlast u javnosti svako svakog napada a privatno sede u istoj kafani "Kod tajkuna" i trude se da budu što bliže čelu stola jer tamo služe više mesa. Kodeks lopova i svako svakog drži za jaja. Neki ispod stola a neki javno. I svi su sa ozbiljnim licima. Ali čim jedan stegne svima trnu jajca. Zato i ne stiskaju. Znaju da tako imaju samo bol. A svi igraju za istog gazdu. Kao na nameštenoj ultakmici, opozicija daje autogolove ali uzima pare od kladioničara a ovi na vlasti dobijaju premije.
Melting pot je sociološka pojava koja u vidu metafore opisuje homogenizaciju kultura u jednoj sredini, u kojoj se više različitih običaja i modela ponašanja stapaju u jedan.
Danas je 4. mart, 2010. Sutra rano ujutru krece nova naucno-edukativna ekspedicija na Antarktik... novih 50 ljudi ce imati tu privilegiju da se upusti u neverovatnu avanturu i stekne neverovatno zivotno i profesionalno iskustvo... Osecam blagu zavist prema svima njima, a opet sa druge strane neizmerno sam srecna jer ce nova lica, entuzijaste imati priliku da prodju kroz slicno iskustvo kao sto je moje.... Uh, kako bih isla ponovo!
Obuzeta nostalgijom i secanjima na neverovatne dve sedmice provedene u prelepoj ledenoj pustinji, i citajuci svoj dnevnik napisan tokom ekspedicije, naisla