Dva puta do sada sam objavljivao kolumne Orhana Kemala Džengiza. On je predstavnik liberalnog-sekularnog dela turskog novinarstva. Pre više nedelja sam hteo da predstavim jednim tekstom predstavnika konzervativno-religioznog dela. Međutim, iz "tehničkih razloga" nisam bio online nedelju dana, a taj tekst Mustafe Akjola je u međuvremenu izgubio nešto od aktuelnosti [da se ne baci, prevod sam objavio na privatnom blogu]. Dobivši dozvolu da propagiram njegove tekstove, objavljujem jedan dragulj, koji mi je svojevremeno promakao jer sam u vreme njegovog objavljivanja bio u Srbiji.
Moja baba Kaja je imala dve reči, kojima je dočaravala da je nešto gadno da gadnije biti ne može. Prva je bila pogan, kratkog, sasečenog glasa o, a druga je bila Turčin. U prvu su spadale sve boleštine, protiv kojih je baba Kaja tukla neumornu bitku bajalicama, melemima i gašenjem ugljevlja, elementarne katastrofe, većina insekata i svi gmizavci. U istom rangu bivala je i druga reč, Turčin, koja je obuhvatala sve Turke i to onako kako ih je baba Kaja zamišljala, kao i sve ono ili one koji su toj njenoj predstavi odgovarali. To što navedena baba za svog dugog veka nije srela ni jednog Turčina, to nema veze. Baba Kaja je dogmatično radila na očuvanju kolektivnog sećanja, kačeći reč Turčin i tursko, na sve što valjalo nije.
Čudo jedno je ta higijena, a mora čovek ponekad i odeću da pere, a koja to mašina najbolje pere veš? Pa naravno bilo koja, samo da je iz uvoza i to po mogućstvu kada se dotera kući da stoji onako “na oku“ svima u komšiluku. Jedan ćosak mora da viri iz kartona, čisto onako da stvara zazubice (kao Ljubica na Bregoviziji) tom istom
pretpostavimo da ste iz Srbije, da ste otišli pre petnaest ili dvadeset godina kao izbeglaje od režima, naselili se uspešno ili relativno uspešno kojekude po belom svetu, da je prošla skoro cela generacija kako ste otišli od kuće, i da vam je, spletom sentiš okolnosti, pala sumanuta ideja na glavu da se vratite kući. šta bi vas tamo čekalo?
Postulat koji stoji na početku ovog teksta je da nije moguće ne komunicirati. I stvarno, ljudska bića, ako pogledate malo (pa dobro, ne baš malo, već mnogo) bolje nisu u stanju da ne komuniciraju. Jer, i kada ne dobijete odgovor na pitanje - dobili ste odgovor - ne želim da odgovorim. Razlozi za to što neko ne bi odgovorio na vaše pitanje su, sa jedne strane tako subjektivni, a sa druge strane tako podložni situaciji da u njih nećemo zalaziti.
Iliti,
Zamislite ovakvu scenu. Pijaca u nekom gradu u Srbiji. Pijačni dan, gužva, kupaca ko pleve ali slabo kupuju. Prodavaca isto kao i kupaca ima ko pleve ali slabo šta prodaju. Svega ima na pijaci, i voća i povrća, i našeg i uvezenog, i prirodnog i in vitro (znate kako se gaji na vodi i dodaju mu se hranljive materije, kao infuzija pu, pu, pui, daleko bilo). Ima i jaja i sira i kajmaka i očišćenih pilića - šta da vam pričam. Ko nije bio ne vredi mu pričati, a ko je bio džaba pišem.
A seljacima potreban svaki dinar. Ko hleb. Sve bi uradili da zarade neki dinar. Logično,
Godine 1665., u februaru mesecu, jedan od najvećih fizičara sveta, Kristijan Hajgens (Christian Huygens), ležao je u krevetu zbog neke manje bolesti. U dokolici, posmatrao je dva časovnika s klatnom koji su, jedan pored drugog, bili okačeni na zidu sobe u kojoj je bio. (Hajgens je, inače, izumeo časovnike s klatnom i ovi su bili napravljeni po njegovom nacrtu.) Privuklo mu je pažnju to što su dva nezavisna klatna odvojenih časovnika