AleXandar Lambros
U čemu je, dakle, problem? Činilo se da će to biti filmski dejt a jedva ste čekale da se vratite kući i razočarano bacite u krevet i nastavite s čitanjem novog ljubavnog romana. Stvar je u tome da je dejting zapravo igra koja se uči (i za koju su potrebna dva igrača). Kao i u svakoj igri, što je više igrate to ste sve bolji.
Negde posle ponoći, robijajući fiziološkim potrebama Ikara Varvarina, ušla sam u lift. Preciznije rečeno, u plakar. Ikar se zaglavio u fioci. Iza pojave konkurentne alpskim masivima koja je, sa jedva par centi lufta, dominirala kvadraturom lifta, virila je komšinica.
- O, to ste vi, dobro veče. Idete u šetnju?
- Dobro i vama. Pokušavamo. A, vi?
- I mi.
- Idete u šetnju? Sa ormanom?
- Ne, sa mužem.
U tom trenutku je, iz mraka bočne pregrade za peškire i donji veš, izronio komšija. Ikar je zacvileo od straha, koji je ugrozio njegov vododržački ventilčić.
Ne znam da li su Boris Tadić i njemu potčinjeni državni i stranački hohštapleri slušali današnji „Kažiprst", ne znam takođe da li su to učinili neki blogeri sa B92 blog platforme, a ako jesu, možda su, uprkos čvrstoj odluci i slabim plućima, ipak poželeli da zapale cigaretu, jer u studiju sa Danicom Vučenić nije bio ni Tomislav Nikolić, ni Vojislav Koštunica, ni Velimir Ilić, nego žena pred kojom bi svi zajedno trebalo da se postide.
Za one koji nisu slušali današnju emisiju,
„Iako je kus ovaj pas ne grize.
Tiho cvileći niti mesečine
sedi na steni
i gleda niz sjajnu dlaku mora.“ (L.K.)
Maj ’75 bio je mirniji, mirišljaviji, topliji, ali i strastveniji, uzbudljiviji, maštovitiji...ili mi se čini.Tada je i naša krv bila vrelija, protočnija, udarala na svaki pogled, pokret, reč...od malog nožnog prsta do najvišeg čuperka na glavi pokušavala da izbije napolje, da se dokaže i pokaže među mnoštvom sličnih zaludnika. Skoro da i nije bio potreban povod da se nešto neobično učini o čemu će se ispredati priče, naslađivati...čime će počinilac biti okarakterisan kao hipik, drogeraš, seoska luda, a nikome neće pasti na um hemijsko-biloške-psihičke rekacije u mladom biću, potreba da sa nekim podeli sebe i ono u sebi, želja za približavanjem, za izjednačavanje sa drugima....To su bili naši jauci
Prvo mi je pažnju privukao visoki momak, kamerman jedne lokalne televizije koji je nešto je snimao na zgradi suda u Nišu. Udaljen svega 2 metra od zgrade, sasvim sigurno nije mogao da zagrabi ceo grafit "Pravda za Uroša" koji nakon par meseci od "ugradnje" više i nije vest, a i objektiv kamere je bio uperen blago u vis. Snimao je polupane i prozore na par kancelarija u prizemlju. Jasno se vide rupe od kamenica. Neko je, verovatno u toku noći, vrlo temeljito razbijao prozor po prozor, šaljući sudu, sudstvu, državi i svima nama nekakvu poruku.
Pogledao sam film Berija Levinsona You Don’t Know Jack sa Al Paćinom u glavnoj ulozi. Film se bavi životom i radom doktora Džeka Kevorkiana, čoveka koji je u periodu 1990 – 1998 pomogao samoubistvo 133 teško obolele osobe. Nakon što je jednog dana svesno i namerno eutanazirao jednog od svojih pacijenata, Kevorkian je uhapsen i osuđen kao ubica na dvadeset godina zatvora. Odslužio je samo osam i u svojoj 79 godini izašao iz zatvora i eno ga danas obilazi američke TV stanice
Otkad se Jelena razbolela, sav se Milankov život u čekanje pretvorio. Čeka da svane, čeka da mu se smena završi, čeka šinobus da krene u grad, čeka doktora da mu tračak nade u njeno ozdravljenje da, čeka, čeka...
Kiša se smenjuje s vetrom, a svako malo udruženim snagama zagorčaju dan onima koji su dovoljno ludi da ga, uprkos vremenu, žele provesti u prirodi. A ima takvih dana, kada naprosto moram izaći iz kuće, moram izaći iz grada. S druge strane, ptice vole slabu kišu i veoma su aktivne po takvom vremenu, ali je u tim uslovima otežano korišćenje dvogleda. Ova kiša je, doduše, tek na momente bivala slaba... Međutim, većina ptica ne voli jak vetar i tada ostaje u zaklonu. A današnji vetar majski bio je bezmalo zimski zloban....