Navukli ste se na pogrešne. Uostalom, po ko zna koji put zaredom. Šta bi bile „nindže iz Đenove“ i „patriote sa Terazija“ da nije vas, nas, javnosti, mnjenjača, novinara, blogera, amatera - hejtera, zavisnika socijalnog networkinga, liberalno zagriženih i ostalih željnika svoga mišljenja, koji već danima samo o njima misle, samo o njima pišu, utrkuju se u tome ko će biti žešći, ko će raskrinkati ono što je odavno poznato i nazvati ono što odavno ima svoje ime? U čitavoj toj gunguli, čak i oni koji važe za najpismenije, pevaljki su priznali da je bila najbolja, potvrdivši tako, nakon desetina istih tekstova, zaključaka i grimasa, svu nemoć da se nekako drugačije objasni da ljudi hodaju, ptice lete, a gmizavci gamižu...
Čovek nije niotkuda dok mu neko mrtav ne počiva pod zemljom.
(Hose Arkadio Buendija u Sto Godina Samoće, G.G. Markes)
Ovim putem želim da uložim zvaničnu pritužbu. Kad sam se udavala, meni je rečeno da ćemo mi živeti u tada najsevernijoj republici, koja se nalazi ispod, između i uopšte okolo-naokolo Alpa. Shodno tome bi u njoj trebalo da bude snega za izvoz, a leta su prijatna i blaga, uokvirena zelenim planinčinama koje dišu svežim dahom i uopšte lepota jedna. Što se snega tiče, to i nekako, ako se zima otvori,
Boletova tetka je bila iz Dubrovnika, zato smo tamo išli na letovanje. Nije bilo drugog razloga. Ne zbog letnjih igara, iako smo išli obično u to vreme. Igre počinju negde oko mog rođendana, po tome pamtim. Za sve te godine slušao sam nekoliko gudačkih koncerata kroz pregrade od šper ploče. U to vreme pada i svršetak Vimbldona. Meni drevne lepote starog grada ništa nisu značile. Ni onaj kamen koji štrči iz crkve i na koji se ljudi penju pokušavajući da se zadrže, zbog određene simbolike. Ni Djelo Jusić, ni brat mu, ni Tereza Kesovija koja se glasno smeje ispred Gradske kafane, ni Buco i Srđan, ni Hamlet na Lovrijencu, ni Rade Šerbedžija, ni šarplaninac Ibrice Jusića, ni hrvatske i srpske glumice srednje i mlađe generacije; ništa mi sve to nije značilo kao činjenica da si u Dubrovniku mogao, kao u nekom velikom gradu, da se izgubiš u gužvi.
Jutros, oko 11 po srpskom vremenu, malo izvan Moskve, rodila se:
Jelica Olga Lilit Evdokija Grigorijevna, 2kg 050 gr
desetak minuta kasnije Vuk Bogdan Lav Ognjen Viktor Grigorijevič, 1kg 980 gr
i posle par minuta i Ružica Ljudmila Stefana Anđelija Grigorijevna, 1kg 920gr
Svi imaju ocenu 9/10 na rođenju.
Djina je OK, uskoro će dobiti i lap top na nelimitirano korišćenje pa će Vam se svima i sama javiti. Ovo je na njen izričit zahtev samo obaveštenje.
Djina Vas sve puno pozdravlja i čestita Vam Novu Godinu i Božić.
EDIT:
Pokušavam ovih dana da napišem blog o jednom teškom matematičkom problemu, pa sam u predahu razmišljao o tome šta je u matematici ljudima intuitivno prihvatljivo, a šta ne. Naime, mi smo svakodnevno suočeni sa potrebom da pravimo procene, da u nedostatku kompletne informacije nagadjamo ishode dogadjaja, ili, naprosto da igramo na sreću. Takodje je poznato da smo u toj proceni verovatnoća prilično loši matematičari, ali se
- Derane, vidiš, ovaj krompir mora da izdrži do narednog. Zato
odvajamo nezdrave, posečene, klijave da ne bi zagadili ostale. Ne bi
on dospeo da ga ne pospemo ovim praškom, i to moraš ovako k'o pepeo s
cigarete, i on u gajbicama ušuškan novinama biće zdrav, lep i dogodine možeš praviti dobar pire, pomfrit, mo''š ga peći u gaćama. A, za paprikaš!?
Ovu priču slušam već 30 godina. Ove godine nešto ranije, jer je i
krompir poranio. Što nije baš dobro, ali šta je tu je. Starac obično
kupi, kao kupimo zajedno, desetak džakova, cirka 300-350 kilograma,
može četa vojske da se nahrani zimi, a ne nas osmoro. Ne sme da
zafali, "kuća ne sme biti bez krompira, leba i masti, odnosno
ulja... "
Primetio sam sinoć vest koja otvara dosta pitanja, ali i budi neka lepa ili manje lepa sećanja, a sasvim sigurno - izaziva podeljene reakcije.
Predlažem da na kraju svog komentara, stavite boldovano : podržavam ili - ne podržavam.
Dakle, vest :
Davne 1997 godine, negde u kasnu jesen, može biti baš oktobra meseca, otišao sam do stana mojih roditelja. Jesenje večeri u Nišu znaju da budu prohladno prijatne. Uvek kad parkiram kola ispred zgrade, obuzme me onaj osećaj blage nostalgije za minulim danima mladosti koja traži ćutanje i budi sećanja samo na lepe trenutke. U toj samotnoj tišini sećanja, koja traje par desetina koraka između automobila i ulaznih vrata zgrade, uvek sam nalazio svoj mir. Te večeri, taj mir je izremetila, jedva čujna rečenica, koja je dopirala iz mraka pored stepeništa zgrade. „Ajde mali da nam ga lepo ti sada ispušiš“.
Ono što se ne može naučiti u školi, već predstavlja profesionalnu deformaciju, jeste brzina kojom se reaguje na opasnost za sebe ili druge kada se čuju „ključne“ reči. Dva poznata lokalna dripca, nalaktivši se na zgradu, držala su za mišice komšiju iz zgrade.