Niko ne zna ko je mladić sa fotografije. Nije moguće stupiti u kontakt ni sa kim ko bi imao da kaže nešto o njemu. Svi su ili mrtvi ili zaboravljeni. Zapravo, nikoga ni ne zanima ko je on. Poznat je kao mladić sa američkom zastavom. Zvaću ga Miki.
Знате ли да зајечарско предузеће за даљинско грејање прави губитак од 50 одсто? Губици се праве и у Књажевцу, Бору, Мајданпеку, Панчеву, Лесковцу, Чачку, Београду...Насупрот томе, иста предузећа у Беочину, Пожаревцу, Пећинцима, Сремској Митровици, Ужицу, или у Великој Плани имају профит.
Да ли знате да водовод у Сјеници не прода чак око 70 одсто воде коју произведе? То значи да толико воде исцури из система због лошег одржавања, или толико воде потроше они који су нелегално прикачени на мрежу (стручњаци то зову „не-приходна" вода). Слично је и у Новом Пазару, Рашкој, Бечеју, Бачу и Свилајнцу.
Gradovi su poput ljudi. Funkcionišu, manje-više, na isti način, svi imaju sličan sadržaj, ljude, zgrade, puteve, parkove, reke, ali ipak svaki grad je poseban za sebe i potpuno različit od ostalih.
Beograd sam, čini mi se, najviše voleo kada bih se u njega vraćao. Nije bitno odakle, bilo da se radi o povratku s godišnjeg odmora, iz posete rođacima u unutrašnjosti ili iz inostranstva. Uvek sam otvorenih usta posmatrao valovit i nepregledan grad koji blešti u svojoj svetlosti. Posebno pamtim prizor sa svojih povrataka od rođaka, kada sam još bio dečak. Išli bismo Obrenovačkim
Taroko kanjon je verovatno najpoznatija turisticka atrakcija u Tajvanu. U sklopu nacionalnog parka, za koji je proglasena cela oblast u donjem toku reke Livu, nalazi se na desetine hajkerskih staza. Da bi se sve ispesacile, treba tri dana.
Na jeziku domorodaca, rec 'taroko' oznacava ljudsko bice. Nekada je kanjon bio nalaziste žada, a zbog mermernih stena naziva se i Mermerni kanjon.
Sa mojim domacinima ispesacila sam dve staze i ostale udivljena tolikom lepotom. Nije mi smetalo ni sto su veci deo tih ruta Tajvanci poplocali i osigurali ogradama, podlezuci zahtevima masovnog
Božić Bato, pokloni mi siguran smeštaj
Strah možda nije prava reč koja opisuje kako se osećam nakon događaja s noćnim posetiocem. Pre bih rekla da od te noći nosim osećaj tegobe koja me pritiska po ceo dan. Kvari mi užitak u vožnji, uživanje u predelima, prepuštanje ostalim doživljajima. Kako mrak počne da se primiče, tako se tegoba pojačava a turobne misli stanu da me ophrvavaju. Naporno mi je da se brinem povazdan, toliko je naporno, uz sve ostale brige skopčane s ovakvim putovanjem, da se stalno preispitujem gde je ta granica kada ću reći: ma ne mogu više s tim da se nosim. S takvim mislima ukrcala sam se na feri za Igumanicu. Dva i po sata na moru, dva i po sata nebicikliranja, dva i po sata drugačije neaktivnosti nego u proteklih pet meseci. Dovoljno vremena da o svemu dobro razmislim.
(Fotografija je delo Olivere Miletić - http://s123.photobucket.com/albums/o295/KreativniManijak/)
Lihtenštajn, Levi, Hiršl, Šajnberger, Kon, Buhvald, Vigenfeld, Vajs, Fišer, Alt, Kraus, Filinger, Gros, Flajšman, Rozenberg, Morgenštern. Istorija jevrejske zajednice u Sremskoj Mitrovici duga je i nažalost, čini se, završena: podaci iz poslednjeg popisa
Društvo, sve najbolje u novoj godini žele Vam burazeri Kolin, Nastić, Šotić, Stošić i Tulić
Можда се сећате кад сам у марту писао како су Србијагас и многе сличне фирме постале презадужене због компликованог клупка односа са друштвеним и комуналним предузећима. Грађани Србије су онда, као порески обвезници, изнова и изнова плаћали тај рачун, мада је у исто време било недовољно пара за боље здравство и школство.
Прошле