*NRH - Нова Република Хрватска
Kao što su posetioci mog mrežnog unosa tokom prethodne decenije možda mogli naslutiti, vučem jevrejsko poreklo iz Broda na Savi, kako se zvao u dane monarhija, odnosno Slavonskog Broda kako je bio poznat u svojim socijalističkim danima. Ovih pobedonosnih dana moj brat Boki, većnik beogradske jevrejske zajednice i ja, Srki da Hustlah, odlučismo, po prvi put u životu, posetiti rodni grad našega tate i naše bake. Imali smo tamo šta i videti.
dan deveti
Spavala sam 5 sati. Probudila sam se sa živim sećanjima na nepravde koje su mi učinjene tokom proteklih nekoliko godina. Uhvatila me je strašna mučnina zbog toga. Fiziološka mučnina. Osetila sam kao da mi se žuč penje kroz želudac, jednjak i kako se gomila na jeziku. Nisam paničila, popila sam malo vode, ali nisam probala da sperem gorčinu, nego da je odagnam. Shvatila sam da sam sama sebi prizvala ovu muku, verovatno kao izazov i priliku da sve ono što sam vežbala, oslobađanje, puštanje niz vodu, zaboravljanje, mogu nekako i da primenim. Na kraju dana, ostalo mi je pola litre vode. Izgubila sam 0.3 kg.
Grad je odvajkada biće sazdano od bezbroj reči i zavisno od njihovog mesta u rečenici događali su se i prepoznavali gradski ambijenti sa različitim značenjima. Umnoženo značenje je iskazivano na različite, često sasvim suprotne ili čak sukobljene načine, ali je i pored toga grad unutar svojih zidina bio stabilan oslonac građanima jer, u to vreme, nisu naglo menjana gramatička pravila, ambijent i način komuniciranja. Višeznačnost gradskog bića je bila stabilan model, odlikovala se definisanim načinom govora i pazilo se na izgovorene reči, poštovao se vrednosni kod. I onda su se menjala pravila, ali u ritmu koji su građani mogli da prate i budu dovoljno spremni na prihvatanje novih ili starih ali ponovo uvedenih, unekoliko izmenjenih, pravila.
Postoji jedan tajni vetar u Beogradu za koga skoro niko nezna. Osim retkih ribara i alasa. Niko, nikad nije čuo za njega. Mi obični smrtnici koji šetamo ulicama ovog grada nismo ga ni osetili ni doživeli.
Nekad se spusti od Zemuna , pored Kalemegdana pa nizvodno prema Pančevačkom mostu.Nekad duva uzvodno, od Šveba i Bele stena prema Beogradu. Znaju ga dobro oni koji žive pored Dunava i od Dunava i kad on duva nikako ne sedaju u svoje čamce.
Pre neki dan me nazvala mama, kaže treba da ide na neku kontrolu kod lekara. Ufff, meni sad neka gužva na poslu, ne znam kud udaram, a i ne vozi mi se 85km po ovoj vrućini. Ma, bre, kad pomislim da treba da prođem kroz BG u popodnevnom špicu, prođe me volja da sednem u kola. Ali, mama zove, a ja njoj ne odbijam ništa.
I odem juče. Gunđam usput, nerviram se zbog gužve i zakrčenja na mostu, a glava me boli, lepo mi muka od tog kljucanja. Ali kad sam je videla kako me čeka na klupi ispred kuće, sve me prošlo. U plavoj cicanoj haljini i štrikanom prsluku prebačenom preko
Što ja umem da poverujem u bajku, ko malo dete! Ma i u neke sitnije laži, ali i one baš očigledne.
Imam par baš dobrih prijateljica, od poverenja, i gomilu poznanica s kojima onako, uz kafu, palavordišem. To palavordisanje je ona vrsta razgovora koje treba uzimati sa rezervom, jer više služe da zadive i izazovu zavist, a ako je moguće i nelagodu kod nekog od prisutnih. Društvene igre u ženskom kružoku, koje podižu ili spuštaju ugled mnogih koji se po razgovorima povlače kao omiljene teme, a naročito muževe.
Da se razumemo, u muškom društvu ne
Za neke priče nije potrebno da prođe vreme. Poseta Prištini je jedan od tih. Od 1996. do 1999. godine , a naročito 1998., Proveo sam dosta vremena, u mesecima, na Kosovu (i Metohiji, ako je nekome značajno). Stracioniran uglavnom u Prištini. 2002. i 2003. sam tamo išao često. Bar jednom u dve nedelje...Od 2003. do četvrtka ni jednom. Informacije sam dobijao iz medija. Tačnije, pojma nisam imao.