Jedne izuzetno hladne beogradske noći jedan moj drug je ostao bez prebijenog dinara, pijan i sam, na opustjeloj Slaviji. U kasno doba, sabijen košavom i dvocifrenim minusom, očajnički je čekao noćni autobus čiji se nailazak polako počeo pretvarati u utopiju.
'Оћемо још по једну? Ево ја ћу да вичем туру...
Лепа пролећна ноћ, башта једне кафане, око нас пролеће се разуларило, мирише све расцветано по баштама, не могу тај мирис убити ни сви издувни гасови аутомобила и људи у овом граду у којем нас се толико скупило.
Ми сви зајапурени још увек после једног сата играња фудбала и туширања. Матори смо, па нам треба много више времена да нам се организам смири после физичког напора него што је то био случај док смо били млади и такође играли тај фудбал који толико волимо.
America is Europeanizing on as extensive a pattern as Europe is Americanizing.
(Marshall McLuhan: Understanding Media: The Extensions of Man)
Tramvaj se lagano probijao kroz saobraćaj pogoršan dosadnom popodnevnom kišom. College Street verovatno nije ni najlepša ni najružnija ulica u Torontu. Polazi od centralne žile kucavice, Yonge Street, koja deli grad na zapadni i istočni deo, i ide ka zapadu, prolazeći prvo kroz zonu oblakodera na Bay Streetu, zatim bolnički kvart prema University Avenue, i dalje, uz rub pijace Kensigton i prodavnice sa jeftinom elektronikom, prema dvospratnicama i trospratnicama Male Italije (Little Italy), sa sve restoranima, kafanama, vinskim barovima, prodavničicama hrane i ostalom pratećom mešavinom trgovine i stambenih kuća. Posle toga ima sve manje trgovine, a sve više za torontske pojmove relativno skromnih kuća, dok se College Street ne ukrsti sa Dundas Street West i tako konačno nestane na svojoj krajnjoj zapadnoj tački. Ceo taj put tramvaj pređe za petnaest do dvadeset minuta; na kiši tog dana možda mu je trebalo i više od dvadeset.
U mikronskom delu sekunde, u trenutku kad je desnom slepoočnicom dotakao beton, osmehnuo se: Gotovo je!
Mrak, tama, crnilo...sakrili su od njega krv koja je počela da mu kulja iz usta, da curi iz ušiju i nosa, raspukle lobanje. Miša je skamenjen, razrogačenih očiju klečao pored motora. Više nije mogao da čuje, posle nekoliko sekundi, Mišin promukao krik: Upomoć! Ljudi upomoć...ubio se...skočio je...
Svog prvog
Međutim, sudeći po svemu, ovde je najgore, najteže i najnezahvalnije biti - roditelj.
Pred sam porođaj, zbog nemara ili zbog koruptivnosti lekara, možete da izgubite bebu.
Čim postanete roditelj, postoji opasnost da vam ukradu dete iz porodilišta, a vama kažu da je umrlo na porođaju.
Ako prođete te početne ispite, čeka vas niz sledećih u vidu pijanih vozača, loših profesora ili nezgodnih komšija.
Dan uoči atentata, 4. aprila 1968, Martin Luter King održao je čuveni govor u Memfisu, u saveznoj državi Tenesi, u znak podrške štrajku sanitarnih radnika. Štrajkači su nosili transparente sa natpisom: JA SAM ČOVEK!