Neko tamo je pokušao da usred bela dana, u centru grada, u glavnom gradu, naočigled punog autobusa izvede devojčicu od trinaest godina iz autobusa protiv njene volje. Šta je hteo, taj neko, sa svojim saučesnikom, ne želim ni da razmišljam. Jer je suviše strašno.
PUTod hiljadu milja počinje korakom, izreče onomad premudri Lao Ce.
’Ajd da ga tumačim, crtam pučanstvu, ono, šta je „pesnik“ hteo da kaže. Ko me ovlastio? A ko će da mi zabrani? Svi svakoga i sve tumače do mile volje od kad je sveta i veka, e pa mogu i ja osobno svog omiljenog lika, gosn Lao Cea i šlus! Mislio čovek, podrazumevao, PUT i PUT (i sve druge milijarde milijardi PUT-eva). Jedan, nazovimo ga prvim, je PUT,
Bezvizni režim Kanade prema Mađarskoj doveden je u pitanje zbog masovnih zahteva mađarskih Roma za im se u Kanadi omogući dobijanje političkog azila
Kanada je još jednom oštro zapretila Mađarskoj da će zbog velikog broja mađarskih Roma koji u Otavi traže politički azil, za njene građane
Kad god bi nam se smučio industrijski hleb koji se prodavao u našoj ulici, moji ukućani bi me umilno pogledali i raznežili se: „Jao, kako bi bilo lepo da otrčiš dole, do Šiptara i uzmeš nam onaj njegov hleb, da se slatko
i rado ga se sećam, počesto izjavljuje naš prijatelj na večernjim sedeljkama u vreme koje bi moglo biti skladnije prirodnim nagonima iskorišćeno, samo kad naša kuća ne bi hronično izgledala kao železnička stanica u trenucima masovne evakuacije stanovništva pred blagovremeno najavljenim pogromom. Ili – džabe ste se ponadali, uprkos naslovu u ovoj priči će biti mnogo manje seksa no što ste očekivali. Što je uostalom i na žalost u skladu sa roditeljskom svakodnevicom koja, ograničena nusproizvodima seksa, pomenutu disciplinu svodi na stresni minimum.
Pre otprilike tri/četiri godine, vreme brzo prolazi, radila sam na lokalnoj televiziji na poslu komjuterske podrška pri realizaciji programa. Kao početniku bio mi je dodeljen mentor ─ kolega koji je rado kao realizator. Bila sam primorana da brzo učim i to mi je polazilo za rukom, brzo sam savlađivala radne zadatke i bila veoma ponosna na sebe. Tada, mentor mi je stalno pričao da "nikom ne treba da verujem jer su svi, naše kolege, podli i skloni manipulaciji" i da je "on bog na televiziji i da treba samo njega da slušam". To mi je, naravno, smetalo, ali hajde, ima raznih ljudi…
Bilo je u redu sve dok nisam počela da se interesujem i za druge poslove: montaža, kamera, ton, realizacija. Mentor je tada počeo da se ponaša kao pomahnitao. Deo u kom je smeštena tehnika često je grmeo od njegove dreke upućene meni. Smetalo mu je APSOLUTNO sve: ako pijem kafu zašto to radim tako sporo, sve što ja govorim ili radim, ako sedim u realizaciji on bi baš tada “trebao nešto da završi na komjuteru” i grubo bi mi saopštavao da napustim prostoriju. Nisam preterano reagovala na njegove ispade ─ viđala sam ga dva do tri puta nedeljno, i još uvek sam osećala zahvalnost jer me je uveo u posao.
Još onomad kada nas je februarski sneg zatrpavao, preseče me nešto iz čista mira preko leđa, onako stravično.
Sve nadajući se da će proći samo od sebe odvalim beli dan do poden u krevetu. Onda se setim supice pa hajd polako do kuhinje....a tamooo!!!!
Kroz sve prozore (bez zavesa) blješti onaj sneg oči izbija, ne mogu da se pravim da ga ne vidim. Zavirim na ulicu, svi trotoari uredno očišćeni, samo kod mene narod gazi sneg do kolena. Ne gine mi lopata puta 20 metara dužine puta 2 metra širine trotoara...nema šanse sa ovim leđima.
Sažalim
Danas sam malo "kopao" po nekim propisima i zaustavio se na Zakonu o prebivalištu i boravištu građana, donetom negde 1977 godine, ali u međuvremenu menjanom i dopunjavanom jedno pet - šest puta. Poslednji put negde 2005. godine, ako se ne varam. No i pored tolikog broja izmena i dopuna, teško da postoji rigidniji, nefunkcionalniji i gluplji propis. Ali o tome šta se u njemu sve krije, malo kasnije.
Na početku da razjasnimo osnovne pojmove kojim on operiše. To je prebivalište i to je boravište. Prebivalište je mesto na koje se građanin nastanio
Kragujevac ponovo biva predmet znatiželje javnosti, ovoga puta po krstu, projektu koji je osmislio gradonačelnik Veroljub Stevanović i uz saglasnost Episkopa Šumadijskog Gospodina Jovana. Ova zamisao, sada već projekat, već se sprovodi, doduše preko reda i ne baš u skladu sa zakonom, ali krst je krst, pa nećemo se valjda kao Srbi i pravoslavci oko toga sporiti. Jeste da građane niko nije pitao, jeste da je javna nabavka išla pre odluke koja još nije usvojena, jeste da je izdata lokacijska dozvola bez potrebnih saglasnosti, jeste da se troše budžetske pare, ali će biti i donatora koji će verovatno izvoditi radove na krstu, pa će se već nekako uklopiti......Ćute partije, ćute odbornici, ćute poslanici, ćute Ministarstva, ćute Putevi Srbije,ćute inspekcijske službe, ćuti Uprava za javne nabavke...samo još građani glasaju na portalu www.sumadijapress.co.rs ali anonimno. Za svaki slučaj!