Diana i ja smo na Korzici dugo i često pričale. Dugo se nismo videle. Vodile smo naše razgovore do različitih mesta, i ubrzo se pokazalo da im najviše prija Mediteran.
Da, tako je, 1. maj ovde više nije, u punoj meri, simbol onoga što je "oduvek" označavao, već je, za jedan deo populacije, simbol sećanja na vreme koje je prohujalo, tj. simbol nekadašnjih uranaka, koji se dešavahu u doba društveno-ideološkog poleta.
Sve bi se tokom ranih jutarnjih časova sjatilo po poljanama, parkovima, oko spomenika, po širokim travnjacima... I staro, i mlado, i narodnjaci, i zabavnjaci, i funkcioneri, i radnici... - svi bi se slili u šarenu gomilu i, vukući izraz neke poludefinisane, suzdržane sreće, čaprknuli svoj komadić te atmosfere. Tu je muzika
„Ama nijesam ja njoj zlo pomislila, kol’ko bi sebi, no me opanjkaše dušmani, dušmanske im kosti zemlja ispovrnula. Vele da ja to od zlobe učinje' , da bratu napakostim što me ušjedelicom načinje. A što ću im ja? Malo li mi je moje muke, no i njima da se ispovedam? A sad ti velim, ne bi ja pljunula Obrenov 'leb što iz'edoh, pre bi jezik sebi iščupala.
Mene Jelena na sto muka stavi kad se s onim spanđa. Znala sam k'o što te gledam da je Obren ni mrtvu za tog ne bi dao, a ona uskopistila il' taj il' nijedan. A mene samo na pameti da ne prođe
Dođi kod mene sama sam.
Ne pamtim kad sam poslednji put poslala ovakvu poruku. U to vreme nije ni bilo smsova. Samo razvlačenje feder žice do krajnjih granica njene telefonske izdržljivosti i prvog plakara, koji je svojim naftalinskim mrakom garantovao privatnost razgovora sa tadašnjim objektom zaljubljenosti.
Došao je. Odmah. Iz dnevne u spavaću sobu. Iako sam ga slagala, nisam bila sama. Njegovo mesto na krevetu su uzurpirali pas manji od svog imena, Iki Varvarin i plavooki džin-mačak, koji je predenjem radio na aktiviranju tektonskih ploča. Pomerio ih je, prekinuvši Ikijevo raspekmeženo mljackanje, koje je simuliralo vilični rad babe koja traži zaturene državne zube.
Dok srčem prvu jutarnju kafu ...
Srk ...
Čitam ’’ Blic ’’, srkućem kaficu, ( i pošto sam saznao da ni ove godine nisam dobio nagradu grada Beograda za književnost ) pažnju mi privlače sledeće vesti ...
Srk ...
I naši političari su konačno počeli da se posipaju pepelom po glavi ...od kada je stigao oblak sa Islanda ...
Srk ...
Puštanje u rad Avalskog tornja, bila je još jedna prilika da narod vidi kako izgledaju oni na vrhu ...a onima na vrhu da još jednom na narod pogledaju sa visine ...
Srk
Nedavno, na skupu povodom 20 godina svoje partije, jedan bradati pisac je izjavio da ga atmosfera ovih dana podseća na atmosferu pred ubistvo čoveka sa vizijom. Naježio sam se kad sam to čuo.
I mene podsećaju mnoge stvari na to mutno vreme. U parlamentu pršte uvrede i pretnje. "Patriotski blok" se ponovo konsoliduje, ovog puta skuplja i potpise. Nasilje u društvu više nije nikakva vest i mnogi čitaju crnu hroniku sa nekim sladostrašćem. Na brojne afere se niko i ne obazire. Preti se predsedniku smrću. Novine to beleže na četvrtoj strani.Jedan sofisticiraniji narko kartel iz jedne od bivših republika je ponovo u žiži.
Nešto definitivno lebdi u vazduhu a ja ne umem da raščlanim.
AleXandar Lambros
Gradovi su svuda u svetu nosioci kulturnog razvoja države i nacije. Ovde i taj proces ide obrnutim smerom, pa umesto da se urbanizacija širi na unutrašnjost, unutrašnjost ruralizuje gradove. Ukratko, žao mi je što ovo moram da kažem, ali Kragujevac (a ruku na srce, niti jedan drugi srpski grad, uključujući i Beograd) jednostavno nema tu preobražavajuću urbanu magiju. Treba li to da čudi ima li se u vidu da je ovdašnja poseta kulturnim događajima na nivou statističke greške a vrhunac kulturne politike grada je masovni koncert na dan gradske slave? Daleko je to od urbanog.