"Gost bloger":Dz. M. Kuci:
Izranjanje iz cenzure
Pocev od ranih sezdesetih do negde 1980. godine, Juznoafricka Republika odrzavala je jedan od najslozenijih cenzorskih sistema na svetu. U sluzbenom zargonu nazivan ne cenzurom nego "kontrolom publikacija" (cenzura je bila rec koju je radije cenzurisao iz javnog diskursa o sebi), sistem je imao za cilj da kontrolise diseminaciju znakova u bilo
Ovim obaveštavam prijatelje, poznanike i širu rodbinu da, kao ateista, ne slavim Božić i, sledstveno, molim da mi se ne šalju sms čestitke.
Ko pročita - pročita. Ko ne pročita, pa pošalje - vaistinu je poslao.
Once again, Mikele9
Na Vratima K.C.-a zalepljena osmrtnica. Ustrčim uz stepenice i zabodem nos u fotografiju. Čika Mija, jebote! Čitam:
„Naš voljeni i nikada prežaljeni, suprug i otac, ime i prezime, pukovnik u penziji, Diplomirani Filosof, iznenada je preminuo u 75 godini. U potpisu: neutešna žena Stanka i sinovi Đorđe i Miša. Sahrana će biti na Novom Groblju dana......u
Pa, šta ja mogu što motika više nije penkalo. Penkalo za zemlju. Izvukli su hemiju iz njega, tretiraju zeleno, a onda ošpartaju redove, kao puste dušu zemlji, i milina…nigde travke, korova - gorušice, slatkovine, sirka…Šezdesetih i sedamdestih godina prošlog veka motika je bila veoma popularna alatka. Motikom su mnogi izgradili domove, školovali decu, odlazili na more, obezbeđivali ogrev za zimu…Motika je zbližavala, za vreme motikanja, vezivala za večnost. Jedva se čekalo da se izađe iz reda, zalegne u hladovinu, popije malo vode, prezalogaji slanine, sira i mladog luka, nežno obriše znoj sa čela, prepusti maštarijama...
ili jedan dosta konfuzan post o nečemu što me izrazito nervira celog života.
Kaže meni Radmila:
„Ajde sa mnom u grad da mi pomogneš oko nošenja, moram da nakupujem mnogo stvari."
Vreme događanja: pred neki od tadašnjih državnih praznika, u pitanju su 60-te godine, keva je kupovala na tone svega i svačega i što joj treba ali i što će joj možda
Razgovor uz večeru u stanu porodice Markov, u Temišvaru, 28. decembra 2009. godine
Mi Markovi smo iz Dinjaša, sela na 25 kilometara od Temišvara. Tu je nekoliko generacija moje porodice, mada potičemo iz Srbije. Deda po majci mi je bio dobrostojeći čovek, ali je onda sve izgubio. I, zbog sramote, otišli su svi na daleko. On se uputio u Ameriku i tamo dirinčio da nakupi novac i povrati porodični ponos. Baba je sedam puta prelazila Antlantik brodom i vraćala se sa uštedjevinom. Tako smo i nakupovali dovoljno zemlje ovde, na obali Begeja i trajno ostali tu.
Deda Mraz je nekima koje poznajem doneo novi zivot, a neke "oslobodio"od istog.
Ja sam novogodisnju noc provela kao sto dolikuje mojoj situaciji - smerno i mirno. Jedino sam zalila za koktelom od nara i tekile i odlaskom na spavanje pre 1 sat posle ponoci.
S obzirom na sastav ekipe i situaciju, igrali smo se kontemplacije i predvidjanja buducnosti. Ja sam na osnovu licnih podataka (uz pristanak pojedinaca :-)) predvidjala ko ce koliko da zivi i sta ce ga zivota lisiti. Ako volite da znate, i dosade vam sarme i ruska salata, evo materijala da se i sami poigrate:
Osvanulo je divno, sučano jutro u Buenos Airesu. Sa prvim zracima sunca, krenula sam put nacionalnog aerodroma koji se nalazi u srcu grada. Prolazim ulicom u kojoj živi Lucila i uz put nailazim na sliku koja me je tako podsetila na centar Beograda u ranim jutarnjim satima – male prodavnice i pekare se lagano otvaraju, prodavci užurbano sređuju radnje, u vazduhu se oseća miris svežeg peciva i čuju se glasovi vozača koji su se tu na trenutak zaustavili kako bi isporučili robu.
Iskreno, ne mogu dočekati da stignem u Ušuaju. Posle gotovo 20 sati putovanja, neopohodan mi je osećaj da sam konačno tamo... Na putu ka aerodromu, prolazim ’favela’ distrikt koji se nalazi tačno ispod autoputa, što me je podsetilo na nekadašnje stanje ispod Gazele u Beogradu.