Onomad objavih priču Doček. Jedan bloger me je opomenuo da je tmurna i kukavna i zamislila sam se. U toj priči je zastupljena samo ženska strana. Možda bi mogla i ovako da se nastavi.
Zvuk zključavanja vrata ga je trgao iz sna. Na TVu su se smenjivale blještave režirane novogodišnje proslave, mogao bi se zakleti sasvim iste kao svih prethodnih godina. Lenjo se protego u fotelji i pružio ruku ka daljinskom. Menjao je kanale, ali mu ništa nije moglo zadržati pažnju duže od par sekundi. "Isti program svake godine. Ima li ikog da smisli nešto zanimljivo",
Veliki stari zidni sat je ćutao, jer ćuti već godinama, sve od kada je onom koji ga je redovno navijao jednoga dana prepuklo srce. Kaminski sat na polici se sve vreme vrpoljio. Okretao je nemušto svoje četiri zlatne kugle čas na jednu, čas na drugu stranu, kao da mu je neprijatno i da ne zna šta bi sa sobom. Dežmekasti budilnik je stoga bio neoprostivo glasan obeležavajući svojim tiktakanjem svaku neuobičajeno dugu sekundu.
Bogte, već 19. decembar! Nova godina za 12 dana, depresija u najavi. Bojim se zaskočiće me i ovaj doček kao mnogi pre njega.
Doček
Svečano postavljen sto za nas dvoje. Gledamo se preko ikebane, uglavljene između ovala i činija. Ja u lepoj crnoj haljini, našminkana, na nogama mi cipele sa visokom potpeticom. On u trenerci. Mrzi ga da se presvlači. Prelazi dlanom preko čekinjaste brade stare tri dana, kao da premišlja bi li se obrijao, a onda ga nemarno spusti na damastni stolnjak i kaže:
- ’Ajde da jedemo, sad će da počne.
Ne pitam
Pre dva dana, tačnije u Četvrtak, delegirana sam u ime Odbora da odem u Ambasadu Francuske i da prisustvujem okruglom stolu povodom "Prevencije seksualne eksploatacije i prostitucije u Srbiji". Bili su pripadnici vlasti, opozicije, NVO sektora, ambasade. Eto i ja operska umetnica , dugogodišnja aktivistkinja, i profesor neko ko se davno još 2000 tih susreo sa decom ulice, radio sa njima i slušao najteže moguće priče. Neke od njih ste čitali.
ZVUCI TIŠINE
IV
Uzela sam bolovanje. Sve što sam radila je spavala i mislila o njemu. Kačila sam se za sećanje na život među jastucima na njegovom kauču. Svakodnevni život koji smo nekad imali, osećaj doma, koji mi se nikada nije desio ni pre ni posle na taj način. Pesme o tišini koje odlaze u fade. Gonjena jebenim genima o samoodržanju morala sam da budem sebična. Da ne kažem glupa, ispala sam neuka.
Strast i netrpeljivost, dođu i prođu. Nekada potraju duže. Mnogi glumci igraju u takvoj predstavi, samovoljno.
Da li da budem kao oni ili da budem sama?
Drugačiji ugao posmatranja bi učinio da progledam.