Verujem da svaka aktivnost koju preduzimamo ima neku svrhu.
Makar bi tako trebalo da bude.
Izdavačka kuća ARHIPELAG objavila je knjigu DNEVNIK JEDNOG GRAĐANINA autora Djordja Bobića
Posle nekoliko knjiga u kojima je tragao za gradom i ispisivao uzroke koji su arhitekturu kroz istoriju, a ništa manje ni u savremenosti, učinili iznuđenom umetnošću, Bobić je napravio neobičnu hroniku grada u slici i reči. To nije bilo koji grad, nego prepoznatljivi Beograd, niti je to bilo koje vreme, nego upravo naše vreme u kome se Beograd menja mimo svoje urbanističke tradicije, nezavisno od arhitektonskih načela, sasvim proizvoljno u odnosu na stvarne potrebe građana. I ta hronika je, sasvim precizno govoreći, dnevnik, jer autor ne traži nikakvu spasonosnu istorijsku distancu, već neposredne, iz prve ruke, crta i beleži ono što mu se nameće kao slika grada i kao slika njegovog sadašnjeg trenutka.Današnji građani Beograda u Bobićevim crtežima, ilustracijama i karikaturama prepoznaju svoj grad i kritičku dimenziju autorovog rada. Sutrašnji građani Beograda moći će u Bobićevoj knjizi da vide čas u kome se grad menjao ne uspevajući da se odupre urbanističkom haosu, arhitektonskim proizvoljnostima i kapitalnoj neodgovornosti.
Nasuprot tome, još od Miloševićevih mitinga na Ušću (1988.) i Gazimestanu (1989.), dakle 30 godina
Ne volim da ostavljam stvari nedovršene, nezaokružene...
Pre nepune tri godine, sedeo sam u prostorijama jednog svetski velikog kluba, i učestvovao u planiranju dovođenja pojačanja. Učestvovao kao posmatrač, ali slušao sam na koji se način kupuju i prodaju igrači na, tada sam mislio, jednoj od najvećih fudbalskih pijaca; španskoj Primeri.
NE, NE OČEKUJEM ČUDO, ALI NE BI MI SMETALO DA ME NEKO POGURA U PRAVOM SMERU
Rođen sam na jesen '45, rat se već bio završio. Možda ni 45 dana kasnije i već je bila nova godina, sve novo. Sedim sam u svom novom stanu od 45 kvadrata. U novčaniku imam 45 dinara. Pustio sam jednu staru ploču na 45 obrtaja. Kino 45. Vrti se. Ipak se okreće! Sve. Svet. Svet napolju počinje naglo da se krivi i već se nakrivio za 45 stepeni. Za to vreme, sedim i ne znam gde ću i ne znam gde sam, kao da sam u nekom paralelnom svetu. Severna paralela 45 prolazi kroz mene. Za ovih skoro 45 godina života u tom svetu, imam ovaj stan, plac od 45 ari na 45km od Beograda i Yugo 45. Imam i ponekad 45 minuta sna, inače ne spavam danima. Imam pored sebe priručnik kako napustiti ovaj svet na 45 načina. Memorisao sam svih 45 stranica ali nikako da izaberem. Sedim već 45 sati i čekam da se nešto desi, nešto strašno, neka nesreća. Neko drugi sve da udesi. Počinje prvih i poslednjih 45 minuta na Maksimiru.
Insomnija.
Dobro jutro. Tacno je 01:08h i upravo sam se probudio.
Danas sam pobedio Kineza u stonom tenisu i neke Koreance u basketu. Ovog prvog ubedio sam da se u Srbiji stoni tenis igra bez reketa, šakama i dobijem ga 21:15. Čovek, inače prevodilac u klubu, trenira pinglili
Juče-prekjuče, dok su automobili puni magistara i doktora slavodobitno jurili kroz tunel prema kamerama, iz auta su kroz otvorene prozore na motkama držane srpske zastave, koje su radosno vijorile i ceo događaj prikazivale u još jačem i boljem svetlu. Ali, u tom masovnom zamahu, desio se incident. Incident nije prijavljen novinarima i televiziji i za njega se saznalo tek kasnije, iz dobro obaveštenih krugova, koji su zamolili da ostanu anonimni, iz razumljivih razloga.