Predveče, umesto da nastavimo svoj put ka Gretni, odlučili smo da se zadržimo u kući Dagijevog strica Garija. On nije želeo da nam dopusti da vozimo po mraku, pa smo u njegovom domu – tako je zapovedio! – morali da ostanemo i prespavamo. Meni se dopala ideja, nisam bio siguran za Dagija.
Čim je pala noć, Gari se poput uplašene životinje uvukao u svoje sklonište, u dnevnu sobu velike kuće. Sve nas je pozvao da mu se pridružimo, i uživamo uz viski i televiziju. Mali Tom je bio u svojoj sobi na spratu. Dagi i gospodin Meknif su prihvatili Garijev poziv, dok sam ja više
Video sam najbolje umove moje generacije uništene ludilom, izgladnele histerične gole,
kako se vuku po crnačkim ulicama u zoru tražeći besni fiks,
anđeoglavi mangupi gore za drevnu nebesku vezu sa zvezdanim dinamom u mašineriji noći...
Ono što me privlači u džezu jeste upravo sloboda, neizvesnost. Od onog trena kada pesma počne, vi joj se prepuštate, ali ne znate
In an autobiographical note written in 1801 in South America, Alexander von Humboldt specified his motive for travelling: “I was spurred on by an uncertain longing to be transported from a boring daily life to a marvellous world.” (Alain de Botton: The Art of Travel)
Gradovi borave negde na raskršću između sećanja i snova.
Voz je najpre išao velikom brzinom, a onda je naglo usporio kada je ušao u stanicu. Stanica Kent nalazi se iznad zemlje, iako je deo gradske mreže metroa. Stanica je sva u metalu, staklu i betonu. Dugački, uredni i čisti peroni sa dve strane, za dva različita smera. Velike neonske reklame. Stanični zid od pleksiglasa otkriva grad iza, sa visokim soliterima poslovnog centra Kuala Lumpura, ili Donaustadtom, nisam siguran, u pozadini. Oblačan, ali prihvatljiv radni dan, nije prevelika gužva u gradu.
Mića i momci sve stvari raspakovali, namestili kako su znali, da može kol'ko tol'ko da se živi, a ja ... Da nije bilo tableta za smirenje, sigurno bih završila u ludnici, a s njima sam ti bila k'o u nekom bunilu. Vučem se k'o prebijena, ne znam zašta sam pošla, ne razumem šta mi govore... Onda se zavučem u neku od onih neokrečenih soba i tako, gledam u zidove i ćutim. Mića psuje, Mirko ga smiruje, Bole hoće da se vrati u varoš, Mirko ga smiruje, ja plačem, Mirko me smiruje... Nikad nam to dete nije bilo tako privrženo, nego tad kad sam ja bila na ivici. Aj, mislim se, bar
SLUČAJEVI ILI TRAGEDIJE MOJIH LJUBAVI (Magdalena)
Dobar dan, (eh da je zaista bio dobar dan, gde bi mi samo kraj bio, ovako...!)
Ja sam Todorovic! Aleksandar Todorovic! Zapamtite to ime, i to prezime, ali ne zbog mene, nego radi vas - za svaki slucaj.